Propovijed fra Zvjezdana Linića

Na svetkovinu Gospe od Milosti u nedjelju, 11. rujna 2011. godine, fra Zvjezdan Linić je održao slijedeću propovijed:

Braćo i sestre, dan je Gospodnji, danas malo svečaniji u ovoj župi zbog blagdana Gospe od Milosti. Ali i uvijek je dan Gospodnji svečan kad se mi kao vjernici sabiremo redovito na Svetu Misu želeći nahraniti dušu i srce tim otajstvom vjere.

Ono bitno svaki puta kad se kao vjernici sabiremo je istina vjere da se sabiremo u ime Isusovo, da se sabiremo s vjerom da je Isus Uskrsnuli i živi i sada među nama. To je razlog zašto nas Crkva potiče da kao vjernici, poslušni njenim poticajima, svake nedjelje dođemo na Svetu Misu i da kod te Mise doživimo susret s Uskrslim. Lijepo je vidjeti kad se vi međusobno pozdravite i upitate za zdravlje, kad se nađete na Svetoj Misi, prije ili poslije Svete Mise, ali ono najbitnije za Svetu Misu je osobni susret s Kristom Uskrsnulim što bi ga Isus sam želio osjetiti i doživjeti sa svakim od nas. U vjeri Crkve Isuse tu si, s nama si živo prisutan. Znam da nam fali to što ga ne vidimo našim tjelesnim očima i nećemo i ne možemo i to nam ovdje neće biti dano, to nam je obećano za Nebo gdje ćemo ga gledati licem u lice. Makar nam to nedostaje ipak nas Crkva želi ohrabriti u vjeri, a i Isus kada nas upozorava da ga možemo naslutiti, prepoznati, osjetiti s nama i među nama. Ako ga i ne vidimo fizički kao što vidimo jedni druge, ali ga možemo prepoznati i osjetiti po vidljivim znakovima koji su kod mise prisutni u kojima i po kojima nam se razotkriva Kristova prisutnost. Želio bih vam govoriti o Isusu prisutnom u tim vidljivim znakovima. Volio bih da me pratite i da zapamtite. Pet vidljivih znakova ću spomenuti po kojima ako si pažljiv, ako otvoriš srce vjeri možeš naslutiti pa i doživjeti Isusa Krista prisutna među nama i doživjeti susret s njime.

Prvi vidljivi znak Isusove prisutnosti je oltar. Na oltaru se sve događa. To je mjesto žrtve, žrtvenik. Oltar je znak Krista koji nas sabire i okuplja. Primjetili ste, valjda, da svećenik svaki put kada pristupa oltaru ljubi oltar. Ne ljubi ni krpu, ni stol, ni drvo, ni kamen. Ljubi Isusa. Poljubac je znak osobne ljubavi prema Isusu. To je poljubac kojeg svećenik želi, za one koji to u srcu osjećaju, svaki puta dati počast Kristu. Isuse ti nas saberi, ti nas ovdje sada drži na okupu da možemo osjetiti jedinstvo tvoje obitelji. To je taj oltar. Meni je još uvijek u spomenu jedan događaj koji se zbio kod vas u Miljevcima u vašoj Crkvi '82. godine kad je vaš prijašnji župnik fra Vinko Prlić posvećivao oltar, onaj što je sada u crkvi, i kad je sve vas zamolio da obiđete oltar i da svatko smije poljubiti oltar. Poljubac oltaru nije monopol samo svećenika – jest kad je Misa – ali i vama je drago dotaknuti Kip gospin, sliku Gospinu ili nekog drugog sveca. Oltar je ono najsvetije, posebno povezano sa slavljenjem Svete Mise. To je centar naše pažnje gdje smo se oko ovog oltara i sada sabrali. Zato i ovaj oltar, kako god je montiran, sada je u ovom času znak Krista Uskrsnuloga koji nas je ovdje sabrao. I nitko nas drugi ne može sabrati tako kao Isus.

Drugi znak, vidljivi. Zašto vidljivi? Zato što ga vidimo, vidimo oltar, tako vidimo i Riječ Božju. Vidimo knjigu iz koje se čitaju odlomci Biblije. Čujemo! Kad govorim vidim to se tiče prije svega naših osjetila, ne samo očima nego sluhom, opipom, okusom… Dakle, vidljivi znak je Riječ Božja. Vidimo knjigu i slušamo ono što se iz nje čita. A uvijek se iz nje čita riječ Božja, odlomci Svetoga Pisma. Zato je Sveto Pismo, Biblija, svetinja. Mi vjerujemo da sve što je u Bibliji zapisano Bog je htio da se zapiše kao poruka svim ljudskim generacijama i nama danas. Ona je drevna knjiga, pisana je od 10. st. prije Krista pa do 1. st. po Kristu. U tom periodu nastajao je pisani dokument koji se zove Biblija. Koliko god davno ispisana ona nije samo neka povijesna knjiga nego je za nas prisutnost. Pogotovo kad se svečano čita kod Svete Mise, onda mi vjerujemo da u tom času Isus Krist kao učitelj ima nešto reći. Nema Svete Mise bez čitanja odlomaka Svetoga Pisma. A onda je to to, posebno kad se čita Evanđelje kao vrhunac službe riječi kod svake Svete Mise.  Kako bi bilo poželjno kada bi mi kao vjernici dolazili na svetu misu sa jednom svetom znatiželjom: Isuse moj što mi danas imaš za reći? Kako je žalosno, kad se često puta dogodi da otiđeš sa Svete Mise i ne sjećaš se koje je bilo Evanđelje, ne sjetiš se nekih riječi koje bi te mogle nositi u život, jer ne pazimo, nismo srcem prisutni. Dakle, ne osjećamo i nismo pažljivi da u toj riječi osjetimo: tu je Isus sada, on je zainteresiran da ti nešto kaže, poruči. Kako bi bilo dragocjeno da ste pohranili u svoje srce danas, barem ove zadnje Isusove riječi današnjega Evanđelja gdje ti govori: Tako će i Otac moj Nebeski učiniti s vama ako svatko od srca ne oprosti svome bratu. I potresno, i zahtjevno, itekako se moramo zamisliti o kvaliteti našega praštanja i našega mirenja. Dakle, Isus nam i danas ima nešto reći i danas nam je progovorio. Ali onako kako Isus kaže u Evanđelju: Tko ima uši neka čuje. Nažalost, mi kao da imamo uši, ali ne čujemo. Prođe mimo nas. To je nepažnja koja govori da nemamo ni vjere ni ljubavi. Crkva nam nudi preko svake Svete Mise obilje Božje Riječi da po toj riječi se u nama probudi vjera i sigurnost: s nama je i među nama Isus kao učitelj prisutan u znaku Božje Riječi. Kad svećenik pročita Evanđelje, primjetili ste, jednako tako na kraju Evanđelja poljubi knjigu. Ponavljam opet, ne ljubi ni papir, ni slova. Ljubi Isusa jer vjeruje: to je Isus živi koji nam sada progovara. Da imamo srca i vjere i mi bismo osjetili: Isuse ti mi govoriš, ti mi nešto želiš reći. Oprosti na površnosti moga slušanja, želim biti pažljiviji. Odlučite evo ubuduće da ćete kod Svete Mise biti pažljiviji na Božju Riječ i uvijek sa Svete Mise ponijeti neku rečenicu da zvoni u tebi do iduće nedljelje. To je Riječ Božja kao drugi vidljivi znak prisutnosti Krista Uskrsnuloga.

Treći vidljivi znak Isusove prisutnosti su kruh i vino. Kruh i vino, uvijek to mora biti po zakonu Crkve i po Kristovu nalogu. Mora biti pravi kruh, pšenični. Doduše, ovaj kruh na oltaru je malo stiliziran, okrugla bijela hostija ali od pšeničnoga brašna. Prema tome, to je pravi kruh i jedino to može biti materija Svete Mise. I vino mora biti pravo vino, nikakvo umjetno ili vino pomiješano s vodom nego pravo, normalno, prirodno vino koga, hvala Bogu, vi ovdje imate ili reklamirate da bi se miljevačke loze trebale opet malo osvježiti. Kruh i vino, zašto? Zato jer je to tako Isus učinio i jer je to tako Isus rekao. Isus je na posljednjoj večeri u ruke uzeo kruh, pravi kruh i rekao ovo je tijelo moje koje se za vas predaje. Uzeo vino, čašu s vinom, pravim vinom. Ovo je krv moja koja se za vas prolijeva. Dakle, kao tajnu Euharistije, za tajnu žrtve predanoga tijela, prolivene krvi, Isus uzima pravi kruh i pravo vino da postanu nama sakramentom ljubavi njegove na oltaru i da postanu najopipljivija prisutnost. Nigdje tako duboko, vjerujem, i sa strahopoštovanjem ne osjećamo da je Isus prisutan kao kod pretvorbe kad padamo na koljena gdje se klanjamo tada prisutnosti Kristovoj u vidljivim znakovima kruha i vina. Ova hostija jednako izgleda sada kad ju gledate dok nije posvećena, dok još nisu nad njom izgovorene Isusove riječi. Neće se ništa promijeniti za oči kad bude pretvorba, kad bude podizanje Isusovog tijela i krvi. Isuse tu si, to je tvoje predrago tijelo, tvoja prolivena krv u kaležu kojoj se klanjamo i koju prihvaćamo s vjerom i poštovanjem. Tada postajemo dionici Isusove muke na križu, kalvarije, ali i njegova uskrsnuća jer živi Isus među nama može učiniti da ovo postanu tijelo i krv njegova. To samo Isus može. Dakle, to za nas postaje sakramentom njegove ljubavi. Mi se i pričešćujemo. Vjerujem da sa vjerom čujete svećenikovu riječ: Tijelo Kristovo. Amen! To vjerujem, tako neka bude! I neka pričest nikad ne bude formalnost i nešto površno. Nek se dogodi u tvojoj pričesti tvoj živi susret sa živim Isusom, Uskrsnulim Gospodinom koji nam se na taj način daje kao hrana da ga možemo blagovati i osjetiti da je Isus s nama. Opet, živi Isus prisutan, oči vide kruh u liku hostije, vino u kaležu, a vjerujemo da je to tajna njegove neizrecive prisutnosti. Prije tjedan dana cijela Hrvatska je slavila jedan sveti privilegij hrvatskoga naroda u Ludbregu gdje se prije 600 godina dogodilo čudo kako nam govori zagarantirana predaja i ispitani svjedoci, da se u kaležu po nekom trenutku svećenikove sumnje, zaista u kaležu umjesto materije vina pojavila krv, prava krv koju je svećenik uplašen sakrio da bi otkrio tu tajnu kad mu se savjest probudila i da se to kasnije ispitivalo i prepoznalo kao čudo Euharistije. Ludbreško čudo i papa je spomenuo na hipodromu kao divan dar i svjedočanstvo Euharistijske vjere hrvatskoga naroda. Nek nas ta vjera nosi, to je danas centar naše vjere i naše vjerske prakse. Susret s Kristom Uskrsnulim u Svetoj Pričesti i u Euharistiji. To je treći vidljivi znak i nadam se da me pratite. Prvi je oltar, drugi Riječ Božja, treći su kruh i vino.

Četvrti vidljivi znak Isusove prisutnosti je svećenik. U Katoličkoj Crkvi nema Svete Mise bez svećenika. On predvodi Svetu Misu, za to je opunomoćen, on ima za to Sveti Red da može u ime Isusovo predsjedati Euharistijskome slavlju. Ali mi svećenici smo svjesni da ne prikazujem ja ovu neizrecivu žrtvu Isusa Krista Sina Božjega; da nema te ljudske moći koja bi to mogla učiniti; da je ovo žrtva samoga Isusa Velikog Svećenika. U Novome Zavjetu jedini Veliki Svećenik koji žrtvu prikazuje Ocu je Isus Krist. On prikazuje tijelo i krv svoju za pomirenje svijeta. Samo Isus to može učiniti. Za vidljivost te žrtve Isus treba čovjeka. Isus treba službenika vjere, treba svećenika, treba njegove ruke, treba njegov glas, treba njegovu osobu da nekako bude znak Krista, Velikoga Svećenika. To moram vjerovati ja ali i vi. Možda ja i više od vas jer znam tko sam i kakav sam, da svećenik zato što se obuče u svećeničko ruho nije ništa ni svetiji ni bolji nego vi. Ali opet znam da služim Svetinjama. Sa strahopoštovanjem se sjećam posvetne molitve koju biskup moli pri ređenju svećenika: Nastojte biti dostojni životom Svetinja kojima služite. Služimo najvećim Svetinjama vjere. Kako je to odgovorno i teško biti životom dostojan, to je gotovo nemoguće. Smatram da tu trebamo i vašu pomoć i naše nastojanje. Trebamo pomoć i podršku jer nitko nije dostojan da služi ovim Svetinjama vjere. Svećenik na oltaru je vidljivi znak Krista, Velikog Svećenika i zato svećenik kad pristupa oltaru, da sakrije nekako svoju privatnost, on se mora obući u posebno odijelo da na neki način tim odijelom pokazuje na Krista, Velikog Svećenika koji je sada kao takav aktivno prisutan među nama. Svećenik je znak, mise nema bez toga znaka. Treba Crkva svećenika, nema ih. Molite za svećenike. Hrvatski narod ima koliko-toliko, ali pokazuje se nestašica svećeničkih zvanja. Obitelji su siromašnije djecom. Svijet vuče na drugu stranu. Molite, dakle, da uvijek bude u hrvatskom narodu mladih ljudi koji će se oduševiti za služenje Kristu u službi sakramenata i vjere. Molite za nove svećenike, za svećenička zvanja. Vi ovdje na Miljevcima imate i razlog više, imate novicijat koji je na Visovcu već stoljećima, gdje niču mladi franjevci koji će kao redovnici, a onda i svećenici služiti Crkvi ondje gdje ih poslušnost pošalje. Ne gledajte puno na vidljivost svećenika, ljudi smo, ne mora ti se svaki svećenik sviđati, ali na oltaru je on znak Krista, Velikog Svećenika. Njegova Misa vrijedi bez obzira što ti njega voliš ili ne voliš, simpatiziraš ili ne. To je naša ljudska muka. Ali njegova misa vrijedi, ovdje ja nisam u ime Zvjezdanovo nego u ime Isusovo. On je tu sada među nama živo prisutan. To je taj četvrti znak Kristove prisutnosti. Isuse, ti me blagoslovi. Mnogo puta me vučete za rukav blagoslovi me, Isuse ti blagoslivljaš, Isus neka blagoslivlja po glasu, rukama i srcu svakog svećenika.

Još jedan znak, peti. Peti znak je zajednica. To ste vi, to smo mi. Razmisli malo, mi takvi kakvi jesmo znak smo Kristove prisutnosti. Isus je rekao: Gdje su dvojica ili trojica sabrani u moje ime, tu sam i ja. Mi smo ovdje u Isusovo ime. Ovo je župa Imena Isusova. Nije nas nitko drugi mogao privući ovdje nego Isus. Prema tome, mi smo znak Kristove prisutnosti. Što to znači biti sabran u Isusovo ime? Znači biti sabran u istoj vjeri i ljubavi pa bi dobro bilo i to malo provjeriti. Posebno jesmo li ovdje jedno u ljubavi? Provjeri je li ti srce čisto. Razgovaraš li sa svakim. Jesi li sa svakim u miru? Odbijaš li nekog u svome srcu. To više nije u ime Isusovo. Isus vidi tvoje srce. Požuri se u ovoj svetoj misi, ako nešto nije uredu, barem u srcu svome reći: Isuse, pomozi mi da se popravim, pomozi mi da molim oproštenje, pomozi mi da oprostim, pomozi mi da budem u miru sa svakim. Ako to ne učinimo nismo ovdje iskreno, onda smo licemjeri. Nismo pravi Isusovi učenici. Zavaravamo sebe, to je onda bacanje prašine u oči. Mi kao učenici Isusovi pozvani smo biti u ljubavi. Taman je danas to Evanđelje Isus nama servirao. Otac će nebeski učiniti s nama kako mi budemo činili drugima. U Očenašu uvijek ponavljamo: otpusti nam duge naše kako i mi otpuštamo dužnicima svojim. Biti u ime Isusovo znači biti u ljubavi. Pa provjeravajte malo: dokle seže tvoja ljubav, dokle si sposobna/an oprostiti i miriti se. Itekako je to važno. Gotovo kod svake svete mise vas svećenik potakne: pružite mir jedni drugima. Možda nam je lakše pružiti ruku osobama oko sebe kad ih poznajemo. Ali svejedno, Isus je želio da po tom znaku mira tvoja ruka dosegne one koji ti nisu baš dragi. Moramo bit u ime Isusovo u ljubavi. Onda smo mi znak Krista Uskrsnuloga inače nismo znak. Biti u ljubavi! Drugo, ovdje smo u istoj vjeri. Mi smo članovi Katoličke Crkve. Nju ispovijedamo svake nedjelje da se zna što i kako vjerujemo. Osim toga, ovdje smo pozvani da tu vjeru obnovimo i osjetimo. Mi se zato i okupljamo da naša vjera ne umre u nama. Zapovijed je Katoličke Crkve da svaki vjernik, svjestan vjernik osjeti potrebu da dođe na Svetu Misu. Bez toga nam vjera pada i umire. Nema nas bez nedjeljne Svete Mise. Čudim se vama što tako olako napuštate Svetu Misu te tako mislite da ste zadovoljili Boga ako dođete na Božić, Uskrs ili još koji blagdan. To nije to! Ako smo svjesni vjernici onda ćemo osjetiti poziv da svake nedjelje dođemo na Svetu Misu. Ne bi to bilo tako da nije važno. U kronikama kršćana prve Crkve zabilježeno je, među ostalim razlozima zbog kojih su progonili kršćane, tražili su da ako kršćani obećaju da neće ići na bratske sastanke, a to je nedjeljna misa, da će ih pustit na miru. Nek vjeruju u sebi što hoće samo da ne idu na njihove bratske sastanke. Pravi kršćani nisu mogli na to pristati. Razmislite malo, i pogani su znali ako kršćani prestanu ići na sastanke ta vjera će nestati. Oni su to znali, a mi kao da to ne znamo. Pa ide život dalje i bez mise. Zavaravate se! Nema nas bez Svete Mise nedjeljom, nema vjere, nema Crkve u tvome srcu. Crkva će opstati ali ti nećeš opstati u njoj. I u komunističko vrijeme, vi koji ste stariji morate se sjetiti da je bezbožni režim poštopoto htio uništiti Katoličku Crkvu i Katoličku vjeru. Jedno od sredstava bilo je da unište nedjelju. Komunisti su znali: ako nestane nedjelje, nestat će Crkve i vjere. Pa onda pionirski skupovi, sportske priredbe, omladinske radne akcije i svi mogući sastanci nedjeljom, nedjeljom, nedjeljom! Oni su znali, a mi kao da nismo svjesni snage nedjeljne Mise.  Nedjeljom se hrani naša vjera. Kad smo skupa u vjeri i molitvi naša vjera raste. Ako te nema ne svjedočiš svoju vjeru, nisi svjedok, zatajio si Isusa Krista. To je to, biti sabran u vjeri i ljubavi, biti sabran u Isusovo ime.

Danas smo znak Krista Uskrsnuloga, mi se ovdje možemo nahraniti njegovom prisutnošću. Možemo radosnije i hrabrije živjeti svoju vjeru kroz daljnih tjedan dana jer smo puni Isusa. Nahranimo se Isusom u ovoj Svetoj Misi, zato smo došli. Nek ovo bude Misa koja će roditi u tvome srcu odluke da nećeš propuštati nedjeljnu Svetu Misu, da ćeš se hraniti tijelom Kristovim koliko god možeš. Odluka da nećeš površno slušati Božju Riječ kad ti Isus, učitelj ima nešto za reći. Odluke vjere i novoga života. Potičem vas, pozivljem vas! Neka sa ovom duhovnom obnovom, ovdje u ovom vašem kraju, kod mnogih od vas nastane u srcu odluka da ćete biti uredniji vjernici posebno u odnosu na nedjeljnu Svetu Misu. A sada, ispit! Pet vidljivih znakova Isusove prisutnosti: prvi znak je: oltar; drug znak je: Riječ Božja; treći znak su: kruh i vino; četvrti znak je : svećenik i peti znak: zajednica. (svi su na glas odgovarali) Položili ste! Ustanimo i molimo: Vjerujem u jednoga Boga…