NAJSPORTSKIJE MALO MISTO NA SVITU

Mijo Grabovac

 

FENOMENI

IZ MILJEVACA SE U SPORTSKE VISINE VINULO

VIŠE SVJETSKIH UGLEDNIH SPORTAŠA

I SPORTSKIH STRUČNJAKA

 

Miljevcima su se doista omilili sportaši. I to ne bilo koji i bilo kakvi, neka obična potrčkala ili tek sitne zvjezdice, nego su iz njega iznjedrene istinske sportske veličine. Čak i s uglednim svjetskim timbarom, prepoznati i nadaleko od granica kraja svojih korijenja i Lijepe naše.

Tim fenomenom, jer neupitno je o njemu riječ, nitko se s dublje znanstvene strane dosad nije ozbiljnije pozabavio. A vjerojatno i neće, makar je tema vrlo zahvalna. Ispada da gdje god ‘zagrebeš’ po nekome od sedam miljevačkih sela otkrit ćeš zadivljujuće primjere sportaša koji upravo odatle vuku svoje podrijetlo. Pokušat ćemo u ovom prilogu barem donekle približiti taj miljevački fenomen.

Kroz noviju povijest od rođenih Miljevčana ili pak onih koji iz njega vuku podrijetlo, u sportske visine vinuli su se, primjerice, tenisač Nikola Pilić, nogometni strateg Tomislav Ivić, trofejni bratski dvojac za veslima Siniša i Nikša Skelin, njihov prezimenjak, ‘neboder’ pod koševima Mate, ‘hobotnica’ među nogometnim vratnicama Stipe Pletikosa... Miljevčani su i dvojica Kulušića, obojica imenom Ante – stariji je nekadašnji nogometni sudac s naslovom međunarodnoga ‘svirača’, a danas s podjednako uspješnom poslovnom i političkom karijerom; mlađi granitni osigurač u sredini obrane nogometnog prvoligaša Šibenika i hrvatski reprezentativac do 21 godine.

Dakako, dalo bi se i još nabrajati. Recimo, košarkaši Krešimir i Nino Vlaić, od kojih je prvi bivši, a drugi aktualni prvotimac sa šibenskog Baldekina; Solarisov vaterpolist Nikola Samodol, čiji je otac dr. Ante Samodol ugledni šibenski liječnik... Vratit ćemo se Vlaićima – nemalo pa iz svakoga kućnog dvorišta ‘nicali’ su redom dvometraši. Nino iz Šibenikova reketa ima i brata Antonia, koji je krenuo njegovim stopama, a čini to i prezimenjak im i susjed, još mlađi Luka. A bit će ih još, ne marite.

Gore nabrojeno je sasvim dovoljno da bi se mirne savjesti Miljevce moglo svrstati uz bok – Splitu. Ako za Split uobičavamo kazati da je ‘najsportskiji grad na svitu’, onda Miljevci zaslužuju ponijeti naslov ‘najsportskijega maloga mista na svitu’.

 

 

Nikola Pilić

tenisač i teniski stručnjak svjetskoga glasa

VIRTUOZ S REKETOM

 Nikola Pilić je, nesumnjivo, u svijetu najzvučnije ime od svih Miljevčana i onih koji iz njega vuku podrijetlo. Otac mu Krsto iz Brištana se za mesarskim panjom zaputio u Split, a ‘mali Niko’ je zarana na Firulama počeo lupati po maloj žutoj loptici. Malo pomalo i tim je lupanjem osvojio svijet. Jest, upravo tako, svojim teniskim majstorstvom Pilić je ispisao zvjezdanu povijest ovoga sporta u Hrvata.

Prije više od četiri desetljeća, točnije 1967. godine, kao 30-godišnjak, bio je sedmi igrač globusa, a od Europljana ispred njega se svrstao jedino Španjolac Manuel Santana. Istoga je ljeta dogurao do poluzvršnice Wimbledona gdje ga je u opjevanom dvoboju u četiri seta na jedvite jade svladao Australac John Newcombe. Kroničari su zaključili da je moglo biti i drukčije, jer Pilić je suparniku bio u najmanju ruku ravnopravan.

U toj istoj, najboljoj sezoni karijere, Miljevčanin s teniskoga svjetskog ‘toura’ u pet je dramatičnih setova izgubio poluzavršnicu drugoga najprestižnijeg Grand Slam turnira, Roland Garrosa, od jednoga drugog Australca, Tonyja Rochea. Šest godina poslije bio je i fi nalist na istoj pariškoj travi gdje ga je zaustavio Rumunj Ilie Nastase...

Da se ne bi pomislilo da je često stizao do Rima, a da Papu vidio nije, stigao je na zalasku igračke kerijere i trijumf na US Openu 1970. godine, u paru s Francuzom Pierreom Barthesom. Još jedno fi nale, wimbledonsko, ušlo je u povijest, barem kada je riječ o zlatnim stranicama hrvatskoga sporta – uz Nikolu je te 1962. u igri parova bio Boro Jovanović.

Gospodin Nik, kako ga s poštovanjem oslovljavaju u teniskom svijetu, trofejima je ovjenčao i svoju stručnu, trenersku karijeru. Najprije odgajajući tenisače, istinske zvijezde, od kojih su mnogi priznali da transformaciju od velikog talenta do velikog pobjednika duguju isključivo svomu učitelju. Zatim je predvodeći izabranu njemačku vrstu u Davisovu Cupu, s Borisom Beckerom u glavnoj ulozi, pokrio i Ameriku. I to ne jednom.

Šećer je stigao na kraju 2005., jer kraj Pilićeva pobjedničkog niza u ulozi teniskog stratega još se ne nazire. Uglavnom, tada je, kao gazda u svojoj, hrvatskoj teniskoj vrsti i s hrvatskim grbom na dresu, visoko podigao ‘salataru’ namijenjenu pobjedniku Davisova Cupa.

- Ništa se u mojoj dosadašnjoj karijeri, igračkoj i trenerskoj, ne može s ovim usporediti – iz srca je govorio Pilić.

Sve što je lijepo, međutim, i u ovom slučaju nije dugo trajalo. Toj hrvatskoj teniskoj idili, s Nikolom Pilićem kao izbornikom, došao je kraj. Poslije otprilike dvije godine, prihvatio je poziv iz Beograda od Slobodana Živojinovića i obitelji Đoković da kao stručni savjetnik pomogne izabranoj teniskoj vrsti Srbije u Davisovu Cupu.

Uglavnom, Nikola Pilić je teniska legenda koja još traje. I u svome osmome životnom desetljeću.

 

 

Tomislav Ivić

nogometni trener za kojim se svijet otimao

VIZIONAR MODERNOG BALUNA

Tomislav Ivić je očevim korijenima iz Kaočina, a i sam s ponosom zna kazati da se osjeća Miljevčaninom, makar baš i nisu bile česte prilike uživanja u kraju svoga podrijetla. Najstariji je u društvu sportaša uglednoga imena koje ćemo predstaviti u ovom prilogu, rođen točno sredinom 1933. - baš 30. lipnja. Prilično kasno, kao 17-godišnjak, zaigrao je u omladinskom pogonu RNK “Split”, no imao je dovoljno vremena ostvariti dječački san i navući “Hajdukov” dres. Nosio ga je na ukupno 11 utakmica.

Suigrači mu iz pedesetih i početka šezdesetih kažu da je ‘Ivić igrao razmišljajući kao trener’. Stoga nije nimalo čudno da je odlučio zagristi upravo taj kruh, i to – nimalo slučajno – u svom “Splitu” 1967. godine. Već godinu poslije preselio se ‘pod murvu’, pored stare Plinare gdje su uz njega stasali ‘tići’ s kojima će sedamdesetih vladati našim i širim nogometnim prostorima. Debi na klupi prvotimaca doživio je 1972. godine i odmah se okitio trofejom, osvojivši kup tadašnje države. Novo stručno kaljenje 1973. je imao u Šibeniku, bliže Miljevcima, ali samo kratko – vratio se i s “Hajdukom” doživio najblistavije godine ‘Majstora s mora’. Pogledajte samo ovaj niz: dvaput prvaci Jugoslavije, četiri puta pobjednici kupa! I to sve od 1972. do 1976. godine.

Pročulo se to i diljem nogometne Europe, sve do slavnoga Ajaxa, s kojim je od 1976. do 1978. osvojio po jedno nizozemsko prvenstvo i kup. Vratio se u “Hajduk” i u toj sezoni 1978./1979. još jednom dohvatio titulu prvaka Jugoslavije.

Nadalje je vježbao takve nogometne velikane kao što su belgijski “Anderlecht”, turski “Galatasaraj”, zagrebački “Dinamo”, talijanski “Avellino”, grčki “Panathinaikos”, portugalski “Porto”, francuski “Paris St. Germain” i “Olimpique Marseille”, španjolski “Atletico”, portugalska “Benfi ca”, pa ponovno “Porto”... S “Portom” je 1988. bio portugalski prvak, pobjednik kupa, pa europskog Superkupa i Interkontinentalnog kupa! Zapravo, osvojio je sve što se osvojiti dade. Stigavši i do vrha nogometnog Mount Everesta!

Tomsilav Ivić je zadnjih godina Domovinskog rata bio tehnički direktor hrvatske nogometne vrste, zatim izbornik Ujedinjenih Arapskih Emirata, pa potpredsjednik “Hajduka” zadužen za struku, izbornik Irana, trener belgijskog “Standarda”, francuskog “Olimpiguea”, šef stručnog stožera ‘Al Ittihada’ iz Saudijske Arabije i na koncu savjetnik “Standarda” iz Lieggea.

Teško je, vidite i sami, nabrojiti sve klubove i reprezentacije koje je predvodio. Osvajao je sa svojim klubovima prvenstva i kupove u čak pet država: Jugoslaviji, Nizozemskoj, Belgiji, Portugalu i Španjolskoj.

Najtrofejniji je trener u povijesti “Hajduka” i hrvatskoga nogometa do sada. I među 20 najtrofejnijih u cijelomu svijetu.

Zaiskrile su mu oči, čuvši da će i njegovo ime ući u zbornik miljevačkog kraja i dugo je razmišljao što bi napisao kao poruku svojim Miljevčanima i kraju svoga podrijetla. Istoga dana morao je žuriti u Bruxelles na proslavu 100. obljetnice “Anderlechta”, jednoga od brojnih uglednih klubova u kojemu su ostali duboki Ivićevi i – miljevački tragovi.

 

 

Siniša i Nikša Skelin

trofejni bratski veslački dvojac

Imaju sve osim – zlata

Šime Skelin se iz Širitovaca otisnuo u Drniš, tu se skućio kao trgovac i snalazio puno lakše nego da je ostao na miljevačkom kamenu. Sin mu Niko sa suprugom Mejrom otišao je još dalje, ali moru bliže – kao ekonomist radio je u Splitu. Šimini unuci, odnosno Nikini sinovi Siniša i Nikša godinama su najbolji hrvatski veslači i za veslima u dvojcu bez kormilara među najtrofejnijima u svijetu.

Svjetska bronca iz Seville i srebro iz Milana, trofej istoga sjaja s Olimpijskih igara u Ateni 2004. godine, olimpijsko odličje s osmercom na Igrama u Sydneyu 2000., trijumfi u Svjetskom kupu... Soba u skučenom obiteljskom domu koju su donedavno dijelili, sve dok se mlađi Nikša nije oženio, bila je zatrpana njihovim medaljama, peharima i pustim veslačkim priznanjima.

- Ima svega, ali zlata nikada dovoljno – reći će Nikša. Stariji Siniša, koji je četiri godine prije stao za Gusarova vesla i 1996. imao svoj prvi olimpijski nastup u Atlanti, tada u četvercu, pojasnit će:

- Zaista nam to zlato ne da mira. Imamo svjetsko srebro i broncu, imamo i olimpijske bronce... Hoćemo konačno i to zlato!

Igre u Pekingu stoga su dobili još veću dimenziju. Četiri godine su, kažu, njima podredili. Da nije tako možda bi i odustali od spartanskog života, vrlo zahtjevnog, te se posvetili drugim obvezama. Svi pokazatelji upućuju da su na dobroj ruti. Uostalom, uvijek je tako bilo. ‘Skela stariji mlađi’ na testiranjima i regatama strše iznad ostalih, a u svjetskim okvirima uvijek su tu negdje oko medalja.

Svojedobno je njihov trener ‘Roda’, kako zovu Igora Čulina, pričao da je jedno jutro prije zore otkrio kako je netko provalio u klupski “Gusarov” hangar, strahujući da je ukradena inače vrlo skupa veslačka oprema. A kad tamo, Nikša i Siniša su se razgibavali, istezali da bi bili spremni za trening na vodi. Njihovi treninzi na suhom uključuju i – biciklizam. Sjednu braća i zavrte pravac Sinj. Ili pak nešto lakšom dionicom do Makarske. Svibanjskog popodneva kada smo dogovorili susret u Spinutu, nakon njihova treninga na vodi i zatim istezanja u teretani, obojica su stigla biciklima. Nikša je žurio na prodajnu humanitarnu izložbu fotografi ja u hotelu “Park”, jer i jedna njegova se našla u tom izboru. Fotografski aparat je, uz veslo, njemu najčešće u rukama. Uskoro će inače do diplome na FESB-u, Fakultetu elektrotehnike, strojarstva i brodogradnje, dok je Siniša već liječnik specijalist za očne bolesti i stalno je zaposlen u Kliničkoj bolnici Split.

- U prtljazi na putovanjima uvijek se moralo naći mjesta i za puste knjige i skripte, moralo se naći i vremena za učenje – reći će Siniša.

- Vezu s Miljevcima više su doživljavali kroz priču u roditeljskom domu ili kod djeda dok su bili mlađi, nego boravkom u Širitovcima. Onamo su znali otići na izlet, privlačio ih je posebno Roški slap, gdje su imali i svoj komadić zemlje.

- Rat je opustošio taj kraj, ali čujem da se lijepo razvija, da mu se i mlađi vraćaju – primijetio je Siniša.

- Vratit će se i njih dvojica. Pao je prijedlog da olimpijsko odličje iz Pekinga, makar ne bilo zlatno, proslave i u kraju svoga podrijetla. Da onamo Nikša izloži svoje fotografi je, od kojih su neke zavrijedile i nagrade stručnjaka.

- Potpisujemo to obojica – reći će Nikša i Siniša uglas.

- Miljevčanima i Miljevačkom saboru na znanje. Imate dva nova ugledna člana. Bratski veslački dvojac ne zaboravlja svoje Širitovce.

 

 

Stipe Pletikosa

čuvar mreže hrvatske nogometne reprezentacije

‘Hobotnica’ među vratnicama

Ključar mnogih pobjeda, “Hajdukovih” i hrvatske nogometne vrste, nesumnjivo je njihov ‘broj jedan’ Stipe Pletikosa. Korjenima iz Brištana, s Miljevaca, odakle je otac mu Frane 1957. kao 15-godišnjak doveden u Split u naukovanje kod pekara Gabrića. Stipe je rođen 8. siječnja 1979. godine i zarana je, kao devetogodišnjak, spoznao što znači biti hajdukovac. Otac ga je doveo u “Hajdukovu” školu i Ivica Matković je već prvoga dana ustvrdio da će ‘mali biti njihov vratar’. Sa 17 godina je priključen prvotimcima “bijelih”, a kao 19-godišnjak, kod trenera Ivana Katalinića, prigrabio je ukazanu priliku i postao prvim vratarom.

U “Hajdukovoj” majici je osvojio jednu titulu državnoga prvaka (2001.) i dva trofeja Hrvatskoga kupa (2000. i 2003.), osladivši se dobrim rezultatima i u državnoj nogometnoj vrsti. Nastupio je na dva Svjetska prvenstva, u Japanu i Koreji 2002. i Njemačkoj 2006., zbog ozljede propustivši završnu smotru europskoga nogometa u Portugalu 2004. godine. Neće, međutim, preskočiti Austriju i Švicarsku gdje odlazi kao velika uzdanica izbornika Slavena Bilića.

Do svibnja 2008. upisao je čak 67 reprezentativnih nastupa i, što se toga tiče, mogao bi se svrstati u razred nogometnih veterana. A budući da vratari znaju trajati i do 40. godine u životnom kalendaru, izgledno je da će Stipe Pletikosa postati član uglednog ‘kluba 100’ hrvatskoga reprezentativnog nogometa.

- Neka zdravlje posluži, i to je dohvatljivo – pričao nam je prije početka priprema za Europsko prvenstvo. Posljednjih je godina stanovnik Moskve i vratar tamošnjeg Spartaka, gdje je stigao iz ukrajinskog “Šahtara” iz Donjecka, kluba čiju kapetansku vrpcu nosi prijatelj mu iz “Hajduka” i reprezentacije Darijo Srna.

- Ugodni su moskovski dani, makar zime grizu puno oštrije nego kod nas. Puno mi je ugodnije nego u Donecku, to su uspomene koje bih volio što prije zaboraviti – priznaje Stipe.

Tih godina spašavalo ga je povjerenje izbornika, jer je bio standardan u reprezentaciji, makar bez pravih prilika u “Šahtaru”. Moskva je ljepši dio priče, o čemu svjedoči i podatak da je u proljeće 2008. potpisao novi četverogodišnji ugovor sa “Spartakom”.

Kao mlađi često je odlazio u Brištane kod dida Stipe, po kojemu je i dobio ime. Sa sestrom Magdom, danas liječnicom, te Mirandom, nastavnicom, na Miljevcima je uz dida znao ‘potrošiti pola tatina dopusta’. Miljevci, Split, “Hajduk” i Hrvatska duboko su u njegovu srcu.

 

 

Mate Skelin

košarkaški div gena kamenih

Gospodar pod koševima

Vjerujemo da bi se i sam pošteno namučio dok bi odgonetnuo imena svih klubova čiji je dres dosad nosio. Mate Skelin, jer o njemu je riječ, o gorostasu od 213 cm visine rođenom 13. prosinca 1974. godine, igrao je među prvotimcima zagrebačke “Done”, pa u “Ciboni”, “Benstonu”, “Zrinjevcu”, moskovskom CSKA, slovenskoj “Krki”, talijanskom “Skipperu”, francuskim klubovima “Pau Orthezu” i “Le Mansu”, “Lucoil Akademiku” iz Sofi je... U međuvremenu se više puta vraćao “Ciboni”, dolazio i odlazio. Sve do NBA-lige, gdje su ga, kao dokazanog vladara u reketu, odabrali stručnjaci Indiana Pacersa.

Širitovci su, kao i bratskom veslačkom dvojcu, njegov kraj kojemu se zna rado vratiti.

- Mi smo rođeni košarkaši. Drniški kraj, da nas je bilo sastaviti u jednu momčad, mogao je devedesetih godina imati momčad za prvaka Hrvatske – tvrdi Mate.

Izbornici hrvatske vrste, dok je Mate Skelin bio mlađi, redovito su ga pozivali u državni dres i on je ukazane prilike vješto koristio. Ipak, njegovu zbirku trofeja pretrpale su klupske pobjede, na svim stranama Europe.

 

 

Ante Kulušić (Antin)

međunarodni nogometni sudac

Svirač nogometnih nota

Trinaest godina je Ante Kulušić živio u svojim Kaočinama, u obiteljskom domu oca Ante i majke Zorke. Sportu, točnije nogometu, približio ga je dolazak u Šibenik, gdje se kao dječačić okušao među vršnjacima na travnjaku Šubićevca, ali umjesto igračke pravu je nogometnu afi rmaciju ostvario – sa zviždaljkom.

- Živjeli smo u susjedstvu poznatog nogometnog suca Tomislava Copića i 1982. me on, kada sam imao 24 godine, nagovorio da upišem sudački tečaj. Svidjelo mi se, a očito se i šefovima svidjelo moje suđenje – kaže Ante, iza kojega je zaista bogata sudačka karijera.

- Danas je pak u drugomu svijetu, makar nogomet ne prestaje živjeti u njemu – direktor je Croatia osiguranja u Šibeniku, predsjednik Županijskog HDZ-a i saborski zastupnik.

- U politici sam ne zbog sebe, nego zbog Šibenika i cijele županije, zbog svih naših ljudi. I mojih Miljevčana ponajprije. Taj kraj zaslužuje potporu i svojim razvojem potvrđuje da sve uloženo zna dobro iskoristiti – tvrdi bivši nogometni arbitar.

- Iza njega je stotine i stotine odsuđenih nogometnih utakmica, od onih najmlađih i najnižega natjecateljskog razreda, do međunarodnih. Čak i svjetskoga predznaka.

- Jest, sudio sam kvalifi kacijsku utakmicu za Svjetsko prvenstvo Island – Republike Irska 1997. godine. Negdje u tom rangu je i pretkolo europske Lige prvaka. Bilo je toga puno, ukupno šest godina međunarodnog staža. I deset u Hrvatskoj ligi – prisjeća se Ante.

- Dvaput je sudio Hajduku protiv Dinama, oba puta u Splitu, i – reče – Hajduk je jedini klub koji nikada nije izgubio dok je on dijelio pravdu. Makar su ga neki krstili dinamovcem jer je djelatnik Croatia osiguranja...

Jabuka ne pada daleko od miljevačkog stabla pa je i Antin sin Hrvoje, budući profesor tjelesne i zdravstvene kulture, u Zagrebu položio sudački ispit, no ipak mu se više dopao trenerski posao – asistira u juniorskoj momčadi “Šibenika”.

- Antina 'dijagnoza' miljevačkoga sportskog fenomena pak glasi: Sve je u genima i činjenici kako se živjelo na Miljevcima, da se kopalo po rudnicima u Siveriću i Trbounju, odlazilo u Nizozemsku, Njemačku, Francusku... Naučili smo se boriti i izboriti. Svuda, pa i u sportu također.

- Mnogi će to isto potpisati. Od riječi do riječi.

 

 

Ante Kulušić (Mirkov)

mladi nogometni reprezentativac

Osigurač sa Šubićevca

- Život nije mazio Antu Kulušića, uostalom kao i njegove vršnjake iz Kaočina i cijelog miljevačkog kraja – 1991. je kao petogodišnjak prognan i osuđen dio dječaštva provesti u “Solarisu”. Sudbina ga je umalo dodijelila košarci, jer vježbao je najčešće kako se lopta ubacuje kroz obruč i to bi nastavio da ga DOŠKov trener Brailo nije doskočio:

- Mali, tebi više pristaje nogomet.

- Poslušao ga je i čekao drugu, nogometnu priliku. Što znači da je čekao povratak Miljevcima i Drnišu. Kao osnovac je 1995., odmah nakon Oluje, postao DOŠK-ovom budućnošću. Sve je išlo kao u najljepšoj priči, makar uz neke Scile i Haribde.

- Ma, bilo je super. U DOŠK-u sam sa 16 godina postao prvotimac i neki su me proglašavali najboljim igračem momčadi. Možda su malo i pretjerivali, ali godilo je...

- Novinar Krste Mujan je zapisao da je 'momak zreo za Prvu ligu'. Do prve lige je grizao i u DOŠK-u i u “Zagori”, a u proljeće 2007. debitirao je na prvoligaškoj sceni, u “Šibenikovu” dresu protiv Rijeke. I nikada više nije sjeo na klupu kao pričuva, uvijek igrajući od prve minute. Dabome, ukoliko ga kartoni nisu u tomu spriječili ili pak koja rijetka ozljeda.

- Ante je inače rođen 6. lipnja 1986. godine i gotovo je košarkaške građe, visok 189 cm. Kada se raskrili izgleda da može pokriti cijeli šesnaesterac.

- Otac Mirko, čiji je brat Joso vješto baratao loptom igrajući za svoje Kaočine, prati svaku utakmicu koju sin igra u Šibeniku, Zadru ili Splitu. Dalje od toga mu se ne ide, ponajviše zbog obveza koje ima u Kaočinama. Ante ima mlađega brata Zvonimira i stariju sestru Zrinku koja je pred diplomom na Ekonomskom fakultetu u Splitu. I on je bio na ekonomiji, ali ga je prvoligaški nogomet poslije vezao uz studij turističkog managmenta.

- Moram diplomirati! Zbog sebe i roditelja, zbog oca Mirka i majke Mande, koji mi silno pomažu – riješen je Ante.

- Riješen je uspjeti i u nogometu. Da je na dobrom putu svjedoči i poziv u mladu hrvatsku nogometnu vrstu, ali ponajprije talent i upornost koji ga krase. Ulaznica i među “vatrene” stoga nije daleko od dohvata njegove ruke.