VODENICE (MLINOVI) NA ROŠKOM SLAPU

Davor Gaurina i Joško Zaninović

(povijesni pregled)[1]

  

Sažetak

Vodenice na Roškom slapu pripadaju sustavu predindustrijskih postrojenja na rijeci Krki. U životu stanovništva drniškog i bukovačkog kraja imale su izniman gospodarski značaj, pa su zbog toga bile uzrok čestih sukoba koji su zbog njih vođeni. One su, ne samo život značile, već i donosile velike prihode. U čestim ratovima koji su vođeni na ovim prostorima mlinice su gotovo uvijek bile porušene. Do početka Kandijskog rata veoma je malo podataka o vlasnicima vodenica, ali po teritorijalnom razgraničenju lako se može ustvrditi tko im je bio vlasnik ili u čijem su bile posjedu. U XVI. stoljeću, po uspostavi turske okupacijske vlasti na ovom području, vodenice postaju vlasništvo turskih velikaških obitelji koje se ovdje naseljavaju. Dolaskom mletačke vlasti, koncem XVII. stoljeća, dio vodenica vraćen je visovačkom samostanu, dio se nalazi u rukama drniške vlastelinske obitelji Nakić – Vojnović, a  nekima kasnije nalazimo vlasnike u okolnim selima. Vodenice na desnoj obali Roškoga slapa bile su do 1929. godine u posjedu skradinske obitelji Marasović. Premda su često mijenjale gospodare, vodenice su u svojoj osnovi ostale iste kao i prije, bez gotovo ikakvih tehničkih inovacija. Premda više nemaju nikakvo gospodarsko značenje za ovaj kraj, danas su prvorazredna turistička atrakcija.

 

Uvod

Mlin[2] je zgrada, uređaj ili pogon u kojemu se mljevenjem sjemenki žitarica ili mahunarki proizvodi brašno, krupica i sl. Nekad je za pogon mlinova služila snaga vjetra (vjetrenjača) ili vode (vodenica). Mlinovi na Roškom slapu tipološki pripadaju mlinovima na vodeni pogon koji se još nazivaju i vodenice.[3]

Vodenice su bile, uz ručni žrvanj, najrasprostranjenija vrsta mlina zbog mnoštva rijeka, potoka, kanala koji pokreću pogonske kotače s lopaticama (žlicama). Prvi mlin na vodeni pogon bio je vodoravan. Nazivaju ga grčki mlin (jer je nastao u staroj Grčkoj)[4] ili skandinavski (jer se dugo zadržao u Skandinaviji).[5] Mlinovi (vodenice) ove vrste na rijeci Krki i na većini dalmatinskih rijeka i potoka u funkciji su do današnjih dana. Mlinove s okomito postavljenim pogonskim kotačima ne nalazimo u našim krajevima[6].

 

Povijesni pregled

Kada su se pojavili prvi mlinovi (vodenice) na području Roškog slapa nije nam poznato. Da su oni postojali na prostoru rijeka Krke i Čikole još u antičko vrijeme[7] poznato nam je iz jednoga rimskog natpisa na brončanoj pločici koji potječe s područja antičke Promone.[8] Arheološki ostaci rimskih mlinova na rijeci Krki do danas nisu pronađeni i poznati.

Iz perioda srednjega vijeka također nemamo materijalnih ostataka mlinova. Pisanih izvora i podataka nema za razliku od prostora Skradinskoga buka gdje su povijesni izvori obilno zastupljeni.[9] Možda je problem u tomu što se u srednjem vijeku Roški slap nazivao drugim imenom.[10] Zbog svoga zemljopisnog smještaja i količine vode mlinovi su zasigurno postojali i to na onim mjestima gdje ih se većina danas nalazi.[11] Prostor Roškog slapa u srednjem je vijeku mijenjao gospodare. Ali najviše vremena nalazi se u posjedu hrvatske velikaške obitelji Nelipić koja je  prema tradiciji, a i pisanim izvorima, starosjedilačka na lijevoj obali rijeke Krke. U zemljopisnom pogledu čitav prominsko - miljevački prostor[12] bio je njihov posjed koji takav ostaje sve do 15. stoljeća kada ga je Hrvatsko – ugarski kralj stavio pod bansku vlast i razdijelio ga drugoj hrvatskoj vlasteli. Kako su mlinovi tada imali veliki ekonomski značaj i donosili znatne prihode svojim vlasnicima (primjerice Skradinski buk) zasigurno su ih i Nelipići posjedovali na lijevoj strani Roškog slapa. Postojanje srednjovjekovnih mlinova na Roškom slapu nigdje se direktno ne spominje, ali se spominju kasnije, u vrijeme Kandijskog rata i poslije njega, gdje je razvidno da ih Turci prisvajaju dolaskom na ove prostore u prvoj polovici XVI. stoljeća. Kada nam budu dostupni spisi šibenskih notara  sigurni smo da će biti i više podataka za mlinove na Roškom slapu.

 

Prostor Roškog slapa

Kako su Nelipići gospodarili ovim mlinovima i koliki su bili njihovi prihodi nije nam znano za razliku od Skradinskog buka gdje je to stanje do detalja poznato. Francuski povjesničar srednjovjekovlja Robert Philippe donosi zanimljivu tezu primjenjljivu i na hrvatsku vlastelu: «Mlin, prvenstveno namijenjen mljevenju žita, postao je osnovni instrument vlasteoske ekonomije. Vlastelin je taj koji odlučuje o njegovoj izgradnji, kupuje mlinski kamen, isporučuje drvo, kamen; seljaci daju svoj rad. Vlasteoska ekonomija sastoji se od niza osnovnih jedinica koje su same sebi dostatne....»[13] Ovakav primjer vlastelinskog gospodarenja mlinovima fantastično je vidljiv  na Skradinskom buku. Primjerice u ugovoru iz 1492. god. što ga sklapa Jakov Dobrojević u ime zakupnika daće s vlasnicima mlinova na kopnenoj strani utvrđeno je da od dobiti stupanja raše (vrsta grubog domaćeg sukna) tri petine dobivaju Jakov Dobrojević i drugovi, a dvije petine ostali vlasnici mlinova. Zakupnici su sklapali ugovore i s kovačima koji su popravljali mlinice. Tako su 1478. Ciprijan i Juraj Dobrojević sklopili ugovor s kovačem Antunom Vukčićem koji se obvezao, uz godišnju nagradu od 22 libre, popravljati stare i, po potrebi, izrađivati nove naprave za mlinove "u gradu i kotaru". Deset godina prije toga za isti posao Matej Skitarić dobivao je godišnje 30 libara. Ako je bilo više zakupnika, onda je redovito netko od njih bio zadužen za pobiranje žitarica i vođenje računa o cjelokupnom zakupu. Međuti, te su poslove oni povjeravali i drugim osobama.

Kad su Turci početkom XVI. stoljeća zaposjeli ove krajeve vjerojatno su obnovili zatečene mlinove i nastavili ih dalje koristiti.[14] Vremenski odmak od 1522. godine do 1647.(početak dugotrajnog Kandijskog rata) bio je uglavnom miran, bez većih sukoba i neprijateljstva između Turaka i Venecije.

Sredinom XVII. stoljeća (1645. – 1669. godine) razdoblje je Kandijskoga rata.[15] Na ovim prostorima započelo je dugotrajno, 25 godišnje ratno razdoblje koje je ostavilo snažan pečat. Osim što su ratna pustošenja i uništavanja bila velika, došlo je i do velikih migracijskih promjena. Mnoga su sela opustjela i nestala, a stanovništvo iz njih odlazi u Primorje i tu se naseljava i nastavlja dalje živjeti. Na prazne i opustošene prostore visovački franjevci dovode novo stanovništvo, mahom iz Bosne i Hercegovine. Uglednike (harambaše i serdare) i predvodnike tog stanovništva Venecija nastoji pridobiti na svoju stranu dajući im razne privilegije, zemljišta, redovnu plaću i novčane nagrade. Pojedinci zbog svojih zasluga koje su učinili za Veneciju dobivaju i plemićke titule (Nakić – Vojnović, Radnić, Butković i dr.).[16]

Nakon što je okončan Kandijski rat, život se počeo postupno normalizirati, premda je bilo još pljački i prepada s obje, nekoć zaraćene snage. Venecija je u cijelosti željela imati kontrolu nad svim onim prostorima koje je upravo osvojila.[17] Posebice nad onim dijelovima koji su trebali državi donositi prihode. Mlinovi su svakako prednjačili u toj skupini.Da bi sve imala pod kontrolom i na jednom mjestu Venecija je  šibenskoj komori  pripojila mlinove na Roškom slapu i na rječici Bribišnici.[18] Stoga je  generalni providur Antun Barbaro 10. rujna 1670. naredio guvernaturu Franji Saviniću, kojeg je imenovao za nadintendanta mlinova Skradina i Visovca, da mlinari moraju plaćati 6 šoldi po mlinskom kolu ali i petnaesti dio od kvarte samljevenog žita. Novac i robu morao je nadintendant prikazati svakog mjeseca šibenskoj komori.[19]

Ovdje se izrijekom spominju visovački mlinovi. Iz toga bi se moglo zaključiti da su oni prije Kandijskoga rata i turskih osvajanja ovih prostora početkom XVI. stoljeća bili u posjedu visovačkih franjevaca.[20] Moguće je da su se prigodom darivanja otočića Visovca franjevcima, darovali i još neki posjedi, a među njima i mlin na Roškom slapu čiju su vlasnici i danas franjevci.

Koncem 1684. godine, za vrijeme Morejskog ili tzv. «Bečkog rata», s ovih prostora, ratnim djelovanjima, istjerani su Turci. U ovim događajima ključnu ulogu imaju domaći uglednici koji su samo uz logističku pomoć Venecije uspjeli sami istjerati osvajače. Tu se posebno istaknuo serdar Mate Nakić Vojnović[21] koji je organizator i pokretač ove vojne.[22] Međutim on je prethodno ucjenjivao mletačku vlast, a jedan od njegovih uvjeta vjernosti Veneciji jest i vlasništvo nad mlinovima Roškog slapa i Skradinskog buka.[23] Venecija je vještim diplomatskim manevrom izbjegla prihvatiti i potvrditi Nakićeve uvjete što je vidljivo iz daljnjeg tijeka događaja. Samo mu je djelomično izišla u susret. Generalni providur Girolamo Cornaro na Roškom slapu udjelio mu je jednu mlinicu, uz uvjet da je popravi i uživa do protivne odredbe. Cornarov nasljednik A. Molin odlukom od 31. prosinca 1689. dodjeljuje mu na Roškom slapu mlinicu muslimana Ćate Miljevčanina koju je počeo popravljati.[24] Prema ovim podacima obitelj Mate Nakića Vojnovića, koncem XVII. stoljeća, posjedovala je dva mlina na Roškom slapu.

Političke i sigurnosne prilike su se na ovim prostorima donekle smirile, Venecija je, da ne bi izgubila vrijedne prihode od zemljišta i nekretnina započela ubrzanu razdiobu. Prethodno su postavljeni i određeni uzusi po kojima se dijelila imovina. Obnova grada Drniša kao upravnog središta ovog prostora povjerena je vojničkom časniku Urbanu Fenziju[25], koji je ujedno i guvernator drniške tvrđave i okolice. Njegov je zadatak bio da uz pomoć stručnjaka podigne zgrade u koje će moći smjestiti dvije konjaničke satnije, jedna satnija plaćenika i četiri satnije krajišnika od kojih će svaka brojiti po 50 ljudi. Svom posadom zapovijedat će on i pobrinuti se da napuči cijelu okolicu i da ljudi obrađuju zemlju. Za prvu ruku će svakoj obitelji dodijeliti određen dio zemlje. Oranice, pašnjaci i mlinovi razdijelit će se naknadno, prema zakonskim propisima. Sva će se zemlja smatrati državnom i protiv toga neće se primati nikakve žalbe.[26]

Krajem 1689. godine došao je osobno u Drniš Alesandro Molin, generalni providur i udijelio zemlje zaslužnim za Republiku i novopridošlom stanovništvu s turskog teritorija. Isti providur Investitorom od 31. prosinca 1689. dao je Tomi Zavoroviću[27] na Roškom slapu mlinicu, koja je nekoć bila vlasništvo drniškog muslimana Terzibalijića, te mu posuđuje novac da u njoj osposobi pet mlinova uz uvjet da državi daje 1/4 dobiti kao znak priznavanja njezina vlasništva.Tom prigodom Molin je i Grguru Radniću[28] za iste zasluge terminacijom od 1. siječnja 1690 udjelio mlinicu sa tri mlina na Roškom slapu, koja se nalazi između mlinova muslimana Šatorčića, Ćate Miljevčanina i Mehmed age Vrličanina. I drniški zlatar Mate Tadić, terminacijom istoga providura od 31. prosinca 1689. godine, dobio je među ostalima u Roškom slapu, na mjestu zvanom Čilaš zemlju nekoć vlasništvo muslimana Sefera, da na njoj sagradi mlin. Je li do toga došlo nije nam za sada poznato.[29]

Zbog  velikih zasluga koje su učinili za Veneciju[30] u dugotrajnom Kandijskom ratu, te velikih žrtava koje su  podnijeli u tom ratu i visovački franjevci primili su  nagradu. Udjeljene su im  velike zemljišne površine, ali s veoma malim parcelama plodne zemlje. Venecija je izbjegavala povećavanja dobara tzv. mrtve ruke».[31]

Čitavo XVIII. stoljeće proteklo je u miru, osim u jednom kratkom vremenu kada su Turci ponovno pokušali osvojiti izgubljene teritorije.[32] Venecija je nastojala urediti odnose oko korištenja zemlje koju je prethodno podijelila doseljenicima, te regulirala i daću. Tako je bilo i s mlinovima, koji su zakupnicima donosili veliki profit. Zakupnici su, uz dobivanje odgovarajuće investiture, bili dužni u državnu riznicu davati ¼ od ušura stečenog na račun meljave, koji je u pravilu iznosio 6% od samljevenog žita. Drugi izvor kaže da su vlasnici mlinova bili dužni u državnu blagajnu predavati godišnje desetinu od ubranog ušura, a to su oni mogli isplatiti i u novcu. Koncem XVIII. stoljeća, dolazi do nereda u sustavu državne uprave. Iako su vlasti činile sve da to spriječe, nered zahvatio je i mlinarsku djelatnost, pa su tako i mnogi mlinovi na rijeci Krki korišteni bez ikakve naknade državi.[33]

Za vrijeme prve austrijske uprave  Dalmaciji (1797-1805.) mlinari koji su nudili svoje usluge oduvijek su bili podložni renti državnoj blagajni(u naturi ili novcu). Postojala su dva načina ili dvije skupine poreza: jedna od godišnjeg poreza (kanona), a druga od postotka meljave kojega je država uzimala posredstvom zakupnika desetine. Mlinovi na Roškom slapu nalazili su se u prvoj skupini.[34]

Kratkotrajna francuska vladavina ovim prostorima (1805.-1813.) nije učinila veće pomake u uspostavljanju i gradnji novih vodeničarskih postrojenja, u svrhu mljevenja žita, ali se pokušalo s gradnjom pilana na rijeci Krki. Koliko nam je poznato na Roškom slapu nije ih bilo premda su se preko njega distribuirali trupci prema donjem toku rijeke Krke.[35]

Na početku austrijske vladavine, Carskim patentom od 5. svibnja 1817. god. o mlinovima, uređeno je pitanje mlinara i mlinova u Austriji. Taj se patent u Dalmaciji primjenjivan samo djelomično. Za ovaj problem državne su se vlasti zanimale u tolikoj mjeri koliko su očekivale koristi od javnih tekućih voda i davanja nagrada onima koji su ih na bilo koji način koristili.[36]

Inventura mlinova u Dalmaciji učinjena je početkom druge Austrijske uprave. Ustanovljeno je postojanje 97 mlinova za žitarice na rijekama Krki i Zrmanji. To je mnogo manje od onoga broja kojega možemo pratiti prema povijesnim izvorima. Što je tomu razlog nije nam poznato, jer nikakvih ratnih djelovanja ili velikih migracija stanovništva nije bilo.

Zbog toga je vlast posvetila veću pozornost ovoj gospodarskoj djelatnosti, koju je zatekla u jadnom stanju. Gradili su se novi mlinovi, a stari obnavljali zajedno sa čitavim mlinskim postrojenjima.[37] Zato godine 1839. god. u čitavoj Dalmaciji aktivan je 541 mlin na vodeni pogon.

Kakvo je bilo stanje postojećih mlinova i mlinarstva na Roškom slapu nije nam poznato. Tko su vlasnici također nam nije poznato, osim za fratarske mlinove kojima je i dalje vlasnik visovački samostan. O radu ovih mlinova i njihovim prihodima, te popravcima i drugim radnjama više se može saznati iz arhivske građe koja se čuva u visovačkom samostanu. No to je predmet posebne studije koju pripremaju djelatnici Gradskog muzeja Drniš. Međutim, za razdoblje XIX. stoljeća imamo puno više povijesnih izvora.

Tako početkom 1859. godine Vlada u Zadru dala je dopuštenje Mati Galiću iz sela Bogatića da može sagraditi mlin  na rijeci Krki (Roški slap) u blizini visovačkog samostana[38] i uspostaviti jednu suknaru i praonicu rublja – muljaču te za njihovo korištenje državi  plaćao propisani namet.

U to vrijeme u Dalmaciji su bila 353 mlina s 727 mlinska kotača pogonjenih vodom. Na te se mlinove i kola (žrvnjeve) plaćao porez. Izvješće kaže da svi mlinovi za žito pogonjeni vodom bili grube i primitivne izrade.[39] Uspoređujući vodenice u ostalim dijelovima Europe, kojima je pogonski kotač vodoravan, opažamo da su one gotovo svugdje iste. Razlika je u materijalima od kojih su izgrađene i u opremi.[40]

Kako se prostor Roškog slapa nalazi administrativno na drniškom području, sve statistike i izvješća spominju ga pod Drniš. Međutim, statistička su izvješća izrađena za sve mlinove na području grada Drniša, neovisno jesu li na Krki ili Čikoli. Prema službenim izvješćima iz 1858. godine na području Drniša bilo je 7 mlinova i 42 kola (žrvnja), a 1865.godine 13 mlinova s 13 kola (žrvnjeva). Ovi statistički podaci ne govore nam zasigurno o pravom broju mlinova i mlinskih kola (žrvnjeva), jer se samo spominju mlinovi koji podliježu novčanom nametu (porezu).[41]

U drugoj polovici XIX. stoljeća vodenice (mlinovi) na Roškom slapu u vlasništvu su pojedinih obitelji[42] i franjevačkog samostana na Visovcu. Prema vlasničkoj strukturi, postojali su mlinovi i u vlasništvu pojedinoga sela, ali za takve na Roškom slapu ne znamo.

Početkom XX. stoljeća (1902. godine) na prostoru pokrajine Dalmacije radilo je 403 mlina na vodeni pogon s 687[43] zaposlenih mlinara ili njihovih pomoćnika. No ovdje ne možemo točno vidjeti odnosili se to na rad pogonskih kola (žrvnjeva) ili na ukupni broj zgrada.

Razvoj novih pogonskih tehnologija (parni stroj, električna energija) učinili su vodeničarsku industriju nekonkurentnom i skupom u odnosu na paromlin ili električni mlin. Nova tehnologija omogućila je daleko veću produkciju nego klasičan način meljave. Analizirajući mlinarsku djelatnost, vidimo da odnosi na relaciji mlinar – država nisu uvijek do kraja uređeni. Premda je 1859. godine donesen novi Pravilnik za uređenje mlinova i suknara u cijeloj pokrajini on u mlinarstvu nije donio ništa novo. Tim pravilnikom regulira se i uvodi «industrijski porez» na većinu naprava pogonjenih vodom i to isključivo zbog slijevanja novca u pokrajinsku riznicu. Promicanje vodeničarstva i tehnologije rada klasičnoga mlina bio je sporedni cilj novog pravilnika. Jedino su njime mlinovi na rječicama Jadru, Žrnovnici, i u južnoj Dalmaciji ostali povlašteni, odnosno izuzeti od bilo kakvih davanja u pokrajinsku riznicu.

Rad vodenica i ostalih hidrauličkih uređaja na Roškom slapu, ugrozila je suvremena industrijska tekovina – hidroelektrana.. Sagrađena je na desnoj strani rijeke Krke. Za njen pogonski rad potrebna je voda, a s ukupnog vodotoka znatan dio vode kanaliziran je prema elektrani.

Planove i nacrte je izradio inž. A. Friedl iz Trsta 1903. godine u korist domaćeg konzorcija (I. Skelin J. Antičević i dr.).[44] Ova zamisao nikada nije realizirana, ali je 1909. godine društvo za iskorištavanje ugljena iz Siverića Monte Promona sagradilo hidroelektranu[45] u neposrednoj blizini Marasovićevih mlinica. Ista elektrana, gotovo neizmjenjena, radi i danas.[46]

Prema jednom akvareliranom zemljovidu[47] Roškog slapa iz 1921. godine ucrtani su svi vodotoci, kanali i jaruge. To je prvorazredni dokument o stanju vodenica i drugih objekata na tom prostoru. Ona bi mogla biti korisna u izradi konzervatorske podloge za cjelokupnu zaštitu kulturno – povijesne baštine Roškog slapa. Vodenice danas imaju imena starih i novih vlasnika;  vodenica Kulušić nosi staro ime Marasović. Pogon joj dotiče iz kraka jaruge Skelin – Marasović. Podno vodenice Marasović nalazi se vodenica Samodol, nekoć u posjedu Mine Skelin, pok. Giovanina. Ona je prodala Marku Skelinu, a danas je u vlasništvu njegovih nasljednika. Podno vodenice Samodol nalazi se vodenica Jović, koji je također bio u vlasništvu Mine Skelin. Prodala je Pili Pletikosi. Pogon joj dotiče iz jaruge Jović kao i vodenici Ivić, nekoć u vlasništvu Jasne Skelin, a poslije Frane Šostera. Stara fratarska vodenica pogoni se vodom iz jaruge Babić.

Tijekom Domovinskog rata (1991. – 1995.) srpski okupator na Roškom je slapu počinio velike štete. Gotovo su sve objekte zapalili, a među njima bile su i vodenice.....

Prema terenskim bilješkama mr.sc. Jadrana Kale i usmenim kazivanjima mještana iz sela uz tok rijeke Krke bilježimo deset mlinica s 19 mlinova.[48]

Da nije bilo mlinara ni vodenice nikada ne bi radile. Neki od njih koje i današnje starije generacije pamte su: Ćiro Mazalin, Ante Verović zvan Pane, Ćiva Verović, Ante Samac, Maćo Samoac, Bariša Deronja, Paško Galić zvan Prpac, Marko Galić, Šime Radnić, Karun (Bačić), Ante Benković...

 


[1] Ovaj rad, u kraćoj verziji objavljen je u Zborniku  simpozija  «RIJEKA KRKA I NACIONALNI PARK «KRKA» PRIRODNA I KULTURNA BAŠTINA, ZAŠTITA I ODRŽIV RAZVITAK» Zbornik radova, Šibenik, 5. – 8. listopada 2005., Šibenik, 2007., str. 319 – 330. Sastavni je dio projekta Gradskog muzeja Drniš pod nazivom «VODENICE NA RIJECI KRKI».

[2] Mlin je stroj koji usitnjuje materijal (žitarice) do finoće praška (brašna). Radi na istom principu kao drobilica. Princip žrvnja: materijal se trlja i siječe između dva mlinska kamena, od kojih se jedan okreće (površina je oboma hrapava i oštrih  rubova).

[3]  Opća  enciklopedija  LZ « Miroslav Krleža», sv. 5 (L – Nigh), Zagreb, 1979, str.524; V. Tkalčić, NARODNA ENCIKLOPEDIJA SHS, II.knjiga (I-M), Zagreb, 1924/25., str.1009.

[4] Grčki geograf Strabon, opisujući bogatstvo kralja Ponta (crnomorska obala na području današnje Turske) Mitridata 65. godine prije Krista,  koje je palo u ruke rimskog vojskovođe Pompeja kaže kako je njegov dvor bio sagrađen u Kabeiri, kao i vodenica. Mitridatov dvor sagradio je njegov prethodnik, pa se smatra da je onda nastala i vodenica (120. godine prije Krista). Jedini problem ovog spomena vodenice jest nespominjanje tehničkoga opisa vodenice. P. James i N. Thorpe, DREVNI IZUMI, str.389 – 392.

[5]  F. Braudel, STRUKTURE SVAKIDAŠNJICE (materijalna civilizacija, ekonomija i kapitalizam od XV. do XVIII. stoljeća), Zagreb, 1992, str. 378 – 384.  

[6]  Ovaj izum pripisuje se Rimljanima a ostvarili su ga rimski inženjeri u prvom stoljeću prije Krista.

Gibanje koje prenosi zupčanik postat će dakle, vodoravno, za finalno opsluživanje mlinskog kamena koji će se tako okretati pet puta brže od pogonskog kotača; tako nastaje umnožavanje. U blizini Arlesa, u Barbegalu, arheolozi su otkrili zadivljujuće rimske instalacije; jedan akvedukt duži od 10 km, "pod potisnom vodom", i na njegovu  kraju 18 kotača u slijedu, pravi serijski motor.

[7] Prva poznata vodenica u starom Rimu bila je smještena na padinama brežuljka Janikula. Pokretala ga je voda iz aqua Traiana - Trajanovog akvedukta (II. stoljeće poslije Krista). Nešto kasnije, kompleks vodenica sagrađen je u standardnoj građevnoj tehnici: beton s licem od opeke, uz akvedukt. Dio ovog lokaliteta nedavno je istražen, ali se većina ostataka nalazi ispod obližnje ceste. Također, postoje 3 ili 4 mlinska kola na tzv. sjevernoj ili mlinskoj cesti i jedan veliki na južnoj. Mlinovi poput ovog melju rimsku pšenicu u brašno od kasnog II. stoljeća poslije Krista.Ovaj specifični mlinski kompleks čini se da je preživio i slom Rimskog carstva u 5. stoljeću. Godine 537. Rim je osvojio bizantinski general Belizar, a zatim su ga opsjedali Ostrogoti, koji su ga željeli vratiti pod svoju vlast. Kad su Ostrogoti presjekli dovod vode u grad, rušeći akvedukte, automatski su presjekli i opskrbu kruhom stanovnike Rima.Belizar se dosjetio kako riješiti problem i postavlja na rijeku Tiber ploveće vodenice koje je smjestio u brodove na zaklonjenom mjestu. Ploveći mlinovi  mljeli su pšenicu u brašno za narod, koji se, prema bizantinskom povjesničaru Prokopiju, pridružio Belizaru u njegovim vojnama. Korištenje akvedukta za pogon vodenica trajalo je duže od opskrbljivanja kupališta. Vodenice za mljevenje kukuruza bile su na Tiberu sve do kasnog 19. stoljeća. N. Rodgers, ROMAN EMPIRE, Annes Publishing Ltd. 2006., str. 452-453.

[8] CIL III 14962 pagani Prom[onenses] / molis molit utendae aquae Prom[onenses... Natpis je načinjen na brončanoj pločici, a riječ je o pravu korištenja vode za mlinove, za što su bili zainteresirani pripadnici seoske zajednice (pagus) Promonjana.

[9]  Francuski povjesničar ekonomije Ferdinand Braudel smatra da je Europa u  XI, XII, i XIII. stoljeću doživjela prvu industrijsku revoluciju.  Pod tim podrazumijeva zajedništvo promjena izazvanih sve većim brojem  mlinova na vodu i vjetar.  Ovi "prvobitni motori" bez sumnje, su slabe snage, od 2 do 5 KS za vodenicu, ponekad 5, a najviše deset za krila vjetrenjače. Oni su igrali značajnu ulogu u razvoju srednjovjekovne Europe. Isto tako Braudel smatra da «revolucija» od XII. i XIII. stoljeća ne množi samo vodene kotače, već im ona proširuje upotrebu. Katolički redovnici Cisterciti rasprostranjivali su ih istovremeno kad i svoje kovačnice u Francuskoj, Engleskoj, Danskoj. Više nije bilo sela u Europi, od atlanske obale do Moskovske Rusije, koje nema svog mlinara i kotač koji pokreće vodena struja....

[10] U povijesnim izvorima spominje se toponim Slap na kojemu se nalaze vodenice. U visovačkom arhivu čuva se spis pisan ćirilicom iz prve polovice XVII. stoljeća u kojem piše d»da su kaluđeri manastira na Krki prodali uzvišenom i plemenitom našem gospodinu Adžiji Alilu, mline, koš i stupe na Slapu (ARHIV SAMOSTANA VISOVAC, Spisi, fasc.1, spis br. 7). J. A. Soldo, SAMOSTAN MAJKE OD MILOSTI, str. 165.

[11] Mlinovi (vodenice) oduvijek simboliziraju ekonomsku moć na određenom području. Nema gotovo ni jednoga rata koji je zahvatio ove prostore, a da se mlinovi nisu našli prvi na udaru. Tako je bilo od prvih prodora Turaka(sredina XV.stoljeće) pa sve do Domovinskog rata (1991. – 1995. godine). U Domovinskom ratu neki su mlinovi bili zapaljeni, a neki demolirani i opljačkani. Na ovaj bi se prostor moglo replicirati  stanje mlinova na Skradinskom buku u ratnim vremenima, za koja postoje brojna pisana svjedočanstva. Primjerice, Jakov  Foscarini u svojoj Relaciji prikazanoj u mčletačkom Senatu na povratku sa dužnosti Generalnog providura Dalmacije – 1572. godine kaže da «On misli da je Šibenik «od najveće važnosti» jer ga spaja Krka sa Skradinom i Kninom, gdje su nekoć bili mlinovi Venecije, koji su u prošlom ratu uništeni. Rijekom Krkom mogla bi se za svaku veliku flotu dovesti drva i smole, čime susjedni krajevi obiluju….. MLETAČKA UPUTSTVA I IZVJEŠTAJI, Izdanje JAZU, sv. IV od 1572. do 1590. godine, str.10, Zagreb 1964.  U svom djelu POVIJEST KANDIJSKOG RATA U DALMACIJI, šibenski povjesničar i suvremenik Frano  Divnić u nekoliko navrata opisuje razaranje mlinova na Krki. Na str. 135., 1647. godine kaže»…….Na rijeci Krki nedaleko Skradina stajalo je nekoliko mlinova što su ih Turci oduzeli Šibenčanima u prošlim ratovima i sada su Turcima od velike koristi, pogotovo u namjeravanoj opsadi grada. Zato barun Degenfeld ispravno odluči da tamo pošalje Sabinija sa stotinu i pedeset domaćih pješaka, koji su ih bez smetnje porušili. Ali na  povratku ih napadne tisuću Turaka koji su po pašinom naređenju krenuli iz Knina; tukli su ih s leđa i s boka i  napadali handžarima………» F. Divnić, POVIJEST KANDIJSKOG RATA U DALMACIJI, Izdanje Književnog kruga iz Splita, 1984.);

[12] Prostor vapnenačke zaravni omeđen kanjonima rijeke Krke, Čikole (Poljšćice) i Prominskog prigorja. Veoma je bogat arheološko – povijesnim ostacima od pretpovijesti do srednjega vijeka. Na obroncima Promine i rubnim kanjonskim uzvisinama registrirano je nekoliko pretpovijesnih gradina i nekropola (tumuli), a ovaj teritorij postaje predmet spora između dvaju ilirskih naroda: Delmata i Liburna. No zbog nedovoljne istraženost ovoga prostora ne možemo s potpunom sigurnošću ustvrditi komu je pripadao, ali znamo da je često bio predmet spora. Početkom rimske vladavine na ovim prostorima uspostavljena je administrativna granica između Delmata i Liburna – rijeka Krka, kao prirodni međaš, pa stoga opravdano možemo reći da su Rimljani poštivali ranije stanje.

[13]   F. Braudel, Nav. dj. str. 378 – 384;

[14] Vodenicu  na Roškom slapu visovački franjevci posjeduju i prije dolaska Turaka u na ove prostore. Kao i svima, Turci zaposjedaju i otimaju imovinu franjevcima. Bilo je i onih koji su po svaku cijenu željeli steći vlasništvo nad fratarskom imovinom u Roškom slapu. Tako su, primjerice, kaluđeri manastira Aranđelovac na Krki Turčinu Alilu Adžiji prodali «mline, koš i stupe na Slapu».....A. J. Soldo, SAMOSTAN MAJKE OD MILOSTI, str. 165.

[15] Nakon dugogodišnjeg ratovanja Venecija je morala Turcima ustupiti otok Kandiju ili Kretu i 6. rujna 1669. sklopiti mirovni ugovor, u kojemu je za Dalmaciju rečeno da Veneciji ostaje Klis i ono što posjeduje. Obje strane proglasiše opću amnestiju i dadoše na volju svakomu da može ostati u državi u kojoj hoće. Opći providur Antonio Barbaro, nakon proglašenja mira, naredi krajišnicima da nasele Drniš i druga mjesta osvojena od Mlečana. Drniškim providurom imenova Giov. Battistu Cornara, a visovačke franjevce ovlasti da se vrate na Visovac i obnove samostan. Međutim, kako Drniš i neka druga mjesta od 1648. do 1670. nisu bili naseljeni, turski begovi iz tih područja smatrali su ih turskim vlasništvom. Stoga u studenome 1670. spuste se s vojskom iz Bosne i zauzmu ta mjesta. Iz Drniša na veoma uglađen način uklone Cornara i upute s prtljagom u Šibenik, a žene krajišnika koje su zatekli u Drnišu, stanu blago nagovarati neka pozovu sinove i muževe kućama i obrađuju zemlju pod istim uvjetima pod kojima bi je obrađivali Mlečanima. Mnogi su se krajišnici pomirili s nastalim prilikama i povratili kućama. Ostali, nezadovoljni ishodim rata i mira, nasele se oko Pule i drugih gradova u Istri. Pri konačnom razgraničenju, 30. listopada 1671, venecija je dobila u Dalmaciji Klis,  Solin i Vranjic, a izgubila Drniš, Knin i Skradin. POVIJEST DRNIŠKE KRAJINE; Zbornik povijesnih studija: 1494. – 1940. Urednik Ante Čavka, Split, 1995, str. 185;

[16] Opći providuri G. Cornaro (1686.—1689.), A. Molin (1689.—1692.) i D. Dolfin (1692.— 1696.) imali su zadatak da novoosvojene krajeve napuče i u njima organiziraju mletačku upravu. Tako je Cornaro zadužio prvoga drniškog governatura i sopraintendenta Urbana Fenzija da Drniš i njegovu okolicu naseli i naseljenicima podijeli zemlju, livade i pašnjake. A sam je podijelio posjede bivših turskih veleposjednika ljudima i ustanovama koji su se istakli u osvajanju i obrani Drniša. To su Urbano Fenzi, Mate Nakić Vojnović, visovački franjevci, Toma Zavorović (Zavoreo), Grgo Radnić i Andrija Butković.

[17] Prije nego su dijelom napustili Šibenik i vratili se na Visovac, franjevci su od mletačkih vlasti tražili potvrdu posjeda svojih prijašnjih zemalja koje su oteli Turci. Šibenski knez i kapetan Ansolo Emo potvrđuje im 22. travnja 1670. godine posjede na Kuželju i Kobljaču i sve koje su imali uz rijeku Krku prema Rupama, brežuljak i dolinu prema Skradinu, Oblu glavicu gdje su sjekli drva, te Ismidus. Također potvrdio im je posjedovanje mlina s tri kola i tri stupe na Roškom slapu, te zemlje u Vrbici s maslinama. Istu ispravu trebao je potvrditi i Generalni providur u Zadru. J. A. Solodo, SAMOSTAN MAJKE OD MILOSTI, str.179.

[18] J.A.Soldo, SKRADIN POD VENECIJOM, RZHAZUZd, sv. 33/1991, str.131-183.

[19] J.A.Soldo, Nav. dj. str.131-183. Pošto je određena nova granica između Venecije i Turske u Dalmaciji (1669.) dio Skradinskog buka pripao je mletačkom području upravo zbog mlinica na Krki. Već g. 1670. uređivali su se odnosi mlinara. Državi je bilo glavno osigurati prihode komore, ali i mlijeva žita, jer je na šibenskom području bilo malo mogućnosti gradnje mlinica.

[20] Nakon što je Venecija vojnim djelovanjima protjerala Turke s ovih prostora, ona nastoji što prije uvesti potpunu pravnu kontrolu nad svim osvojenim i zatečenim dobrima. Nitko nije mogao bez pismenog dopuštenja centralne vlasti steći zemljišni posjed,  stambeni ili gospodarski objekt. Isto tako sve one koji su na bilo koji način doprinijeli mletačkim interesima nagradila bi s srebrnim ili zlatnim medaljama i posjedima. Na taj način stanovništvo je vezivala uz sebe. I franjevci su bili nagrađeni za svoje zasluge, koje su u ključnim trenucima za Veneciju bili presudni. Međutim, velik dio zemlje koju dobivaju visovački franjevci bila je neplodna (pašnjaci ili neplodno tlo), a Veneciji nije bilo u interesu povećati dobra tzv. «mrtve ruke».

[21] Serdar Mate (Matija) Nakić Vojnović rodio se 1628. Budući da nije mogao podnositi turski zulum, ostavi s braćom rodni kraj i pod mletačku vlast dovede oko 2.000 kršćanskih obitelji. Kao mletački podanik borio se protiv Turaka za općih providura: Done, Valiera, Cornara, Molina i Dolfina. Istakao se u borbama za Sinj, Herceg Novi, Čitluk (Gabela) i u obrani Drniša. G. 1685. s 200 krajišnika na Bilajskom polju popali turske kuće, posiječe mnogo Turaka i dovede mnogo robija. Na početku lipnja 1686. s 2.000 krajišnika porobi okolicu Duvna. Iste godine (1686) istakao se u mjesecu rujnu pri osvajanju Sinja. Slijedeće g. 1687. sudjelovao je s drniškim krajišnicima u napadaju na Livno, Duvno i Županjac i junački se ponio u borbi kod Varcar-Vakufa. S bratom Martinom razbio je Turke u Rupama i Vrpolju. Na Grahovu polju pomože svladati Masul-pašu. Nakon tih i drugih junačkih podviga junački je poginuo g. 1694. u borbi za Čitluk. Kako je napisao fra Andrija Kačić Miošić "I bi od sve vojske principove gorko oplakan i obžaljen." POVIJEST DRNIŠKE KRAJINE... str. 196 – 198;

[22] Poslije gubitka Sinja 1686. Turcima je s južne strane Dinarskoga gorja ostao samo Knin. On je bio Veneciji trn u oku jer su Turci svojim prepadima iz njega ometali sređivanje života u oslobođenim krajevima sjeverne Dalmacije. Da se od Turaka zaštite okolice Zadra, Šibenika, Trogira i Splita, opći providur konjaništva Antonio Zeno prvih dana prosinca 1687. zaključi s harambašama i glavarima Kaštela, Trogira i Šibenika da Drniš čvrsto zadrže u svojim rukama. Branit će ga zagorski krajišnici na čelu sa serdarom Matom Nakićem Vojnovićem, a Šibenčani će im poslati 200 ljudi kao pojačanje. Trogirani će čuvati Ribinju kulu iznad Petrova polja sa 20 ljudi, Klišani s 30 ljudi šumu u Maljkovu, Skradinjani s 25 ljudi Nečven, a 100 Bukovčana granicu zapadno od Krke. Momentalno će se samo pojačati straža u Drnišu sa 200 ljudi. POVIJEST DRNIŠKE KRAJINE... str. 190;

[23] Nakić je tražio odobrenje da na mletačku stranu prebaci 1000 obitelji. Inače će se morati ili s Turcima nagoditi ili tražiti zaštitu u bečkoga vladara. Ako sam ne može riješiti njihovu molbu, oni će sa svojim opunomoćenicima Franjom Posedarskim i Mihovilom Zavorovićem poći u Veneciju. Od putovanja je odsustao kad ga je Dona uvjerio da će urgirati rješenje njihove molbe i odgovoriti u roku od 15. dana.Nakić se prevario u nadi pa je na početku ožujka 1684. pošao u Veneciju i Senatu podnio pismene uvjete pod kojima su stanovnici Zagore, Petrova i Kosova polja spremni priznati ml. vlast. Ti uvjeti glase: Zemlje koje posjeduju ostat će njihovo vlasništvo, a oni će plaćati desetinu i s oružjem se u ruci boriti protiv Turaka. Formirat će 30 četa od kojih će svaka brojiti po 50 ljudi. Venecija će plaćati časnike i borce i povratiti im blago i stvari koje su im opljačkali ml. podanici. Venecija će im odmah poslati hranu da ne pomru od gladi. Nakića će im imenovati za serdara s mjesečnom plaćom od 100 dukata. On će birati narodne glavare i časnike, a Senat će ih potvrđivati. Mlinice na Roškom slapu i Skradinskom buku ostat će vlasništvo obitelji Nakić koja broji 40 članova. Mate Nakić upravljat će svim selima kojima je do tada upravljao. Poslije njegove smrti ta će vlast biti nasljedna u njegovoj obitelji. POVIJEST DRNIŠKE KRAJINE... str. 188;

[24] POVIJEST DRNIŠKE KRAJINE... str. 197;

[25] Urban Fenzi rodio se u Šibeniku 15. siječnja 1651. od oca Talijana Julija i majke Hrvatice Laure Semonić-Laudonić. Od mladosti se posvetio vojničkom zvanju i kao vojnik istakao u raznim prigodama za Bečkoga ili Morejskog rata. Godine 1684. formirao je satniju konjanika i njome osiguravao život dvama providurima: Petru Valieru i Girolamu Cornaru. U travnju 1686. istakao se pri opsadi i osvajanju Sinja. Na početku 1688. utvrdio je Drniš i pomrsio planove Husein-paši koji je s velikom vojskom bio upao u Drnišku krajinu. Prije pada Knina sprečavao je dopremanje hranei municije turskoj posadi u tom gradu. U kolovozu 1688. pod njegovim je zapovjedništvom drniška posada razbila Selman-pašu na Petrovu polju. Junački se ponio pri opsadi Knina, kada je bio i ranjen i osvojio Vrliku. Naselio je u Petrovo polje veći broj kršćanskih obitelji iz zapadne Bosne. U travnju 1689. imenovanje zapovjednikom svega ratnog konjaništva pa zapovjednikom oružanih snaga u Šibeniku. Na čelu drniških i kninskih krajišnika sudjelovao je u zauzeću Čitluka (Gabele) u Neretvi. Za pokazana junaštva bio je više puta odlikovan. Konačno je dobio naslov conte (knez). Umro je 1703. Za usluge učinjene Republici Cornaro mu je terminacijom od 1. travnja 1689. u Drnišu poklonio kuću Turčina Hunića, izvan Drniša kuću dizdara Derića s njihovim posjedima u Kanjanima, Kadinoj Glavici, Tepljuhu i Ceceli. K tomu još u Kosovu, u mjestu zvanom Zvirinac, kuću i imanje kadije Jelovca. Od Urbanova četiri sina poznat je sin Julije, rođen 1678. Od 12 godina postao je konjanički kapetan, a od 26 pukovnik pukovnije. Za turskog upada u Petrovo polje i napada na Drniš 1715. bio je zapovjednikom hrvatskih konjanika u Drnišu. Za revizije imovinskog stanja žitelja Drniške krajine, tzv. sindici inquisitori (G. Loredan, N. Arizzo i S. Molin) 6. srpnja 1751. potvrdili su terminacije općih providura Cornara i Querinija kojima je Urban dobio navedene kuće i zemlje i ostavili na uživanje njegovim unucima Alvisu, Giuliju i Francesku i njihovoj majci Palmi Ditrico Fenzi.  POVIJEST DRNIŠKE KRAJINE... str. 195 – 196;

[26] POVIJEST  DRNIŠKE  KRAJINE... str. 190;

[27] Zavorović se istakao u borbama s Turcima u različitim prigodama, naročito pri osvajanju Čitluka u Neretvi, kada je sa svojom četom osvojio most Struge i u dva ga navrata obranio. Kao governatur Drniša stekao je zaslugu što je uz životnu opasnost doveo iz Bosne više kršćanskih obitelji i naselio ih u okolici Drniša. POVIJEST DRNIŠKE KRAJINE... str. 199;

[28] Grgur Radnić također je bio zaslužan za Veneciju. U borbi protiv Turaka pokazao je hrabrost i junaštvo, osobito u borbama kod Uskoplja, Rame, Glamoča, Mostara, u obrani Čitluka i Strmice, u napadaju na Livno, gdje je zadan težak udarac Soliman-paši. Za svoje junaštvo bio je odlikovan s dvije kolajne, pet medalja, novčanom nagradom i nazvan vitezom (cavalliere). POVIJEST DRNIŠKE KRAJINE... str. 199 – 200;

[29] POVIJEST  DRNIŠKE  KRAJINE... str. 202;

[30] I visovački su franjevci bili vrlo zaslužni za Veneciju. Kao dušobrižnici katoličke raje na turskom području brinuli su se za duhovne potrebe vjernika. Podržavali su veze s mletačkim vlastima i organizirali prijelaz stotina kršćanskih obitelji s turskog područja na mletačko. Kao dobri poznavaoci turskog područja davali su mletačkim vlastima dragocjene podatke o kretanju, broju i položaju turske vojske. Sudjelovali su u borbama kao dušobrižnici, svojom riječju i primjerom oduševljavali krajišnike za borbu i dijelili im sakramente. Poslije osvojenja Drniša i Knina, bude u njima vjerski život, obraćaju i krštavaju preostale muslimane. U vrijeme kužnih bolesti uz životnu opasnost njeguju bolesnike i dijele im sakramente. Za te i druge zasluge pojedini im providuri izdaju pismena priznanja i poklanjaju zgrade i posjede. POVIJEST DRNIŠKE KRAJINE... str. 198;

[31] J. A. Soldo, SAMOSTAN MAJKE OD MILOSTI, str. 179.

[32] POVIJEST  DRNIŠKE  KRAJINE... str. 202;

[33] Prema izvješću iz 1769. godine, visovački samostan posjedovao je na Roškom slapu tri mlina i dvije stupe.

[34] Pretpostavljamo da je ova podjela učinjena na temelju broja radnih dana mlina. Vodenice koje su bile smještene na rijekama zasigurno su mogle čitavu godinu mljeti žito, osim ako ljeti nisu bile velike suše pa zbog nedostatka vode nisu mljele. Vodenice koje su izgrađene na povremenim vodenim tokovima (potočarke) radile su znatno manje dana u godini, pa su se nalazile u drugoj skupini.

[35] Jednako se tada (1804.) pomišljalo na uspostavu pilana na vodeni pogon u čitavoj Dalmaciji, ali ta zamisao nije bila ostvarena. Na njenu oživotvorenju počelo se raditi netom su Francuzi zaposjeli ovu pokrajinu. Naime, već 1806. god. zadarski poduzetnik Juraj Jurić na Krki, u neposrednoj blizini Skradinskog buka, uspostavlja prvu takvu pilanu. Malo zatim je podigao još jednu. One su zajedno mogle obraditi priličnu količinu drveta koje je tokom rijeke dospijevao iz Like. …. Š. Peričić, PROBLEMI DALMATINSKOG...

[36] Š. Peričić, PROBLEM DALMATINSKOG MLINARSTVA U XIX. STOLJEĆU, RZHAZUZd, sv.34/1992, str. 161-180.

[37] Š. Peričić, PROBLEM DALMATINSKOG ...

[38] Š. Peričić, PROBLEMI DALMATINSKOG...

[39] «alla rustica, di rozza costruzione»,

[40]F. Braudel, STRUKTURE SVAKIDAŠNJICE ... str. 378 – 384.

[41] Š. Peričić, PROBLEMI DALMATINSKOG... DAZd, SPFUD, svež. 52, br. 9333.

[42] Glasovita skradinska obitelj Marasović posjedovala je vodenice na Roškom slapu. Najistaknutiji predstavnik te obitelji bio je sgradinski gradonačelnik Ivan Marasović. Rođen je bio 2. I. 1831. u Skradinu. «Mnogobrojne su zasluge ovoga neumornoga muža na korist Općine kojoj je dostojan načelnik. Za procijeniti njegove zasluge dosta je vidjeti sada Skradin pa da sravniti s onim što bijaše 20 godina nazad. Za dostojnu nagradu njegova truda Premilostivi naš car Franjo Josip obdari ga zlatnim križem zasluga pak redom Franje Josipa. Čast na koju je crkva opet podignula jest plod osobitoga nastojanja velezaslužnoga muža. Živio» («La chiesa abaziale di Scardona», str. 123,  god. 1868.godine).

Unuka Ivana Marasovića Nora (Anđelina) Marasović, časna sestra klarisa u Sesvetama kod Zagreba, u svom pismu (sa talijanskom jeziku) od 9. I. 1975. fra Gabri Bedrici o svom djedu Ivanu piše: on je prvi iz ove obitelji koji se bavio javnom službom. Bio je za mnogo godina besplatno načelnikom Skradinskim. Njegovo je djelo današnja općinska zgrada (zapaljena i popravljena između dva rata) i župska kuća. Njegov dar mjestu jest aleja iza vrtala (put sa drvoredom murava) što je napravio svojim troškom. Njegovom iniciativom učinjene su ceste za Rupe i za Slapove Krke. Ova posljednja uz pomoć države preko namjesnika Lazara Mamule, s kojim je Ivan Marasović bio usko povezan. Godine 1875. kad je car Franjo Josip bio u Skradinu svojim posjetom počastio je kuću Ivana Marasovića, iako ovaj tada nije bio načelnikom nego jedan Hrvat. Car Franjo Josip, dodijelio mu je za zasluge u korist Domovine kao gradonačelniku viteški i plemički naslov s naslovnom titulom Roškog slapa. U Nadžupskoj knjižnici u Skradinu i danas postoji diploma o imenovanju Ivana Marasovića vitezom od Roškog slapa.

Ista piše slijedeće: godine 1400. (koja je prekrižena pa napisana 1640. Ne sjeća se točno godine) njihovi pređi došli su iz Bosne na Roški Slap. Tu su imali mline (dobili su feud koji su bili od njezina oca i strica prodani 1929. god.) i od Mletačke Republike dobili su u feud ono brdo što se diže sa strane Skradina. God. 1640. preseliše se u Skradin, ali zadržaše posjed u Roškom Slapu imajući tu svoga upravitelja. Za vrijeme francuske Revolucije pobjegoše u Rupe gdje su imali svoju poljsku kuću, ali se g. 1811. povratiše u Skradin gdje su dobili današnju kuću koju su dotjerali od zapaljenih zidina. Iz ovoga je nastala legenda da je ova obitelj iz Rupa. Poslije II rata razišli su se više ih u Skradinu nema. Bila je to bogata građanska obitelj od kojih je bio svećenika i časnih sestara. Visovcu darovaše (?) oltar Sv. Križa, a šibenskom muzeju knjižnicu(6000 kom. knjiga).

[43] Š. Peričić, PROBLEMI DALMATINSKOG...

[44]Električna centrala prvotno je trebala biti za preradbu boksita.

[45] U elektrani su bila dva generatora, svaki od 660 KS. Sva oprema naručena je u Zagrebu kod tadašnjeg A.E.G. Uniona. Osim za potrebe rudnika, društvo Monte Promona je stavilo besplatno na raspolaganje općini Drniš za elektrizaciju mjesta snagu od 35 KW. Dana 30. studenoga 1925. zaslugom općinskog upravitelja Bonettija zasvjetlila je u Drnišu javna rasvjeta.

[46] Arhitektonsko – tehnička dokumentacija o ovoj elektrani arhivirana je danas u Gradskom muzeju Drniš (Fond Roški slap).

[47] Dimenzije karte su 58 x 83 cm. Nalazi se u fundusu Gradskog muzeja Drniš.

46 J. Kale, KULTURNA KONSTRUKCIJA PRIRODNOG OBJEKTA, str.336.

 

 

Literatura:

ALAUPOVIĆ Gjeldum, Dinka  1981,  PRILOG POZNAVANJU VODENICA U DALMACIJI, Godišnjak zaštite spomenika kulture Hrvatske, br. 6 1980, i br.7 1981., Zagreb 1981.

BRAUDEL, Ferdinand,  1992, STRUKTURE SVAKIDAŠNJICE (materijalna civilizacija, ekonomija i kapitalizam od XV. do XVIII. stoljeća), Zagreb, 1992;

DIVNIĆ, Frano,  1984, POVIJEST KANDIJSKOG RATA U DALMACIJI, Izdanje Književnog kruga iz Splita; preveo i priredio D. Kečkemet, Split, 1984.);

DUBOKOVIĆ NADALINI,  Niko  1988, LJUDI NA ROŠKOM SLAPU, Deplian (letak); J. Skelin Duboković, D. Rašković, A. Marsović,  N. Duboković Nadalini, Split 1988;

DUBOKOVIĆ NADALINI, Niko  1988,  U SPOMEN MRTVIH SA ROŠKOG SLAPA,  Deplian (letak); Niko i Jasna Skelin Duboković Nadalini, Split, 1989;

JAMES, Peter – THORPE, Nick 1994. DREVNI IZUMI (Naslov izvornika ANCIENT INVENTIONS, 1994.).  Hrvatsko izdanje: MOZAIK KNJIGA (Grupa Mladinska knjiga).

KALE, Jadran, 2007, KULTURNA KONSTRUKCIJA PRIRODNOG OBJEKTA, Simpozij «RIJEKA KRKA I NACIONALNI PARK «KRKA» PRIRODNA I KULTURNA BAŠTINA, ZAŠTITA I ODRŽIV  RAZVITAK» Zbornik radova, Šibenik, 5. – 8. listopada 2005. Šibenik, 2007., str. 331-341.

KLAIĆ, Vjekoslav, 1898/1899, RODOSLOVJE KNEZOVA NELIPIĆA OD PLEMENA SVAČIĆ, VHAD, n.s. III, Zagreb 1898 / 1899.

KOSOR, Karlo  1995, DRNIŠ POD VENECIJOM, Povijest drniške krajine; Zbornik povijesnih studija: 1494. – 1940. Urednik Ante Čavka, Split, 1995.

NOVAK, Grga   1964, MLETAČKA UPUTSTVA I IZVJEŠTAJI, Izdanje JAZU, sv. IV od 1572. do 1590. godine, , Zagreb 1964;

PERIČIĆ, Šime  1992, PROBLEM DALMATINSKOG MLINARSTVA U XIX. STOLJEĆU,  Radovi Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Zadru, sv.34, Zadar 1992.

RODGERS, Nigel 2006 ROMAN EMPIRE, Lorenz Books an imprint Annes Publishing Ltd. London, 2006.

SOLDO, Ante Josip 1969. SAMOSTAN MAJKE OD MILOSTI NA VISOVCU – prilozi upoznavanja prošlosti. Zbornik «KAČIĆ», br. II, 1968., Đakovo 1969.

SOLDO, Ante Josip 1991, SKRADIN POD VENECIJOM, Radovi Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Zadru, sv. 33, Zadar 1991.

NARODNA ENCIKLOPEDIJA 1924/25. NARODNA ENCIKLOPEDIJA SHS, II.knjiga (I-M), Zagreb, 1924/25.

Opća  enciklopedija, 1979. Opća  enciklopedija  LZ « Miroslav Krleža», sv. 5 (L – Nigh), Zagreb, 1979.

ZANINOVIĆ, Joško - GAURINA, Davor, 2007., VODENICE (MLINOVI) NA ROŠKOM SLAPU – POVIJESNI  PREGLED, Simpozij «RIJEKA KRKA I NACIONALNI PARK «KRKA» PRIRODNA I KULTURNA BAŠTINA, ZAŠTITA I ODRŽIV RAZVITAK» Zbornik radova, Šibenik, 5. – 8. listopada 2005. Šibenik, 2007., str. 319 - 330.