FRA LUIĐI JURENOVIĆ

„Ništa neću ostaviti svojima iza sebe, nego samo svoje ime!“

(Ivan Miličević)

 

Između 55 župnika, koji su kroz tri zadnja stoljeća služili župu Miljevce, jedan je od najzaslužnijih bio pokojni fra Luiđ Jurenović, rodom iz susjedne župe Promina, koji je Miljevce služio 15 godina tako da je jedan od rijetkih miljevačkih župnika s tolikim župnič­kim stažom.

Naš je list već nekoliko puta spomi­njao fra Luiđa: u popisu župnika, u pitanju « Privatne pučke škole»  i u vezi s pitanjem podataka za povijest Milje­vaca. Ali, on je tu zaista samo spome­nut. Međutim, miljevački župnik fra Luiđ Jurenović bio je svećenik, čovjek i župnik takvog formata, da o njemu treba opširnije pisati, da ga se stariji još jednom sjete, a da mlađi, makar u krupnim crtama, upoznaju život i rad tako zaslužnog čovjeka.

O fra Luiđu bi se mogla napisati či­tava knjiga. Ali, dosada o njemu, eto, nitko nije napisao niti jedan kratki članak! Zašto? Umro je, naime, 1947, tj. dvije godine poslije rata, kada nis­mo imali katoličkog vjerskog tiska kao danas. Danas je već drukčije. Imamo i miljevački župski list, pa dolikuje, da prvi članak o fra Luiđu Jurenoviću iziđe u listu njegove župe Miljevci, makar 34 godine poslije njegove smrti!

 

1. ŽIVOT

Fra Luiđ Jurenović rodio se 18. pro­sinca 1872. u selu Oklaju (župa Pro­mina) u seljačkoj obitelji od oca An­drije i majke Jele r. Bandalo. Na kršte­nju, koje je obavio prominskd župnik fra Mijo Bronić, dobio je ime Josip. Držao ga je kum Stipan Maletić. Sa­kramenat krizme 1889. primio je na Muću. Kum je bio Niko Tomasović.

Imao je tri brata: Antu, Marka i Sti­pana i sestru Mariju.

Osnovnu je školu pohađao u Oklaju, gimnaziju u franjevačkom sjemeništu u Sinju, a bogosloviju u Šibeniku i Makarskoj. U franjevački je red ušao 25. rujna 1890. kao oblat u Sinju, a 25. rujna 1891. u novicijat na Visovcu, gdje je 25. rujna 1892. položio zavjete. Za svećenika ga je 28. listopada 1895. u Makarskoj zaredio splitsko-makarski pomoćni biskup Stjepan Pavlović-Lu­čić.

Prve godine svećeničkog života fra Luiđ je proveo na franjevačkoj gimna­ziji u Sinju (1896.-1900.), gdje je kao nastavnik predavao: hrvatski, matema­tiku i prirodopis.

Poslije četverogodišnje nastavničke službe dao se na dušobrižničko polje rada: župnik u Hrvacama kod Sinja (1901.-1903.), Kljacima kod Drniša (1903.-1904.) i u svojoj rodnoj Promi­ni (1905.-1914.), Sibeniku- Varošu (1915. -1919.) i u Imotskom, gdje je bio žup­nik i gvardijan (1919.-1921.). Poslije Imotskog približio se svome zavičaju, gdje je ostao do smrti: gvardijan Vi­sovca (1921.-1925.) župnik Mi1jevaca (1926.-1941.), te po drugi put gvardi­jan Visovca u doba drugoga svjetskog rata (1941.-1945.).

Svršivši službu gvardijanstva u 73. godini života ostao je na Visovcu. Na­kon dvije godine tu je obolio od upa­le pluća. Prenesen u Šibenik umro je u bolnici 9. kolovoza 1947. Slijedećega dana njegovo je mrtvo tijelo prevezeno u zavičajni samostan Visovac, gdje je pokopan.

Fra Luiđ je umro u 75. godini živo­ta. Bio je važna ličnost svoje Provin­cije Presv. Otkupitelja, u kojoj je ob­našao spomenute službe (i definitor 1922.-1925.). Za vrijeme župnikovanja u Imotskom i Šibeniku obnašao je i službu dekana. U osmrtnici, koju je u prigodi fra Luiđeve smrti na Braću­-fratre poslao provincijski vikar fra Karlo Nola, doslovno stoji:

»o. Jurenović imao je jaku i bistru inteligenciju. Kao dekan u Imotskom na sastanku dekana u Splitu pod bis­kupom preuzv. Carićem bi mu povje­rena najvažnija konferencija: Naš apo­stolat oko inteligencije, koju je lijepo, učeno i praktično izradio i razvio. I uopće se je isticao svojom bistrinom uma i dalekovidnošću svoj ih pogleda. Lijepe i prijatne vanjštine, vazda na visini dostojanstvu, privlačio je k sebi srca sviju, s kojima je dolazio u dodir. Ugodan i poučan u društvu i nehotice je zauzimao prvo mjesto.

 

2. MILJEVAČKI ŽUPNIK

U trista godina povijesti miljevačke župe sedmorica je fratara rodom iz Promine služilo Miljevce. Sedmi je fra Luiđ Jurenović, koji je početkom 1926. naslijedio fra Ivana Bronića, i ostao do početka 1941, kada ga je naslijedio fra Ivan Tomasović. U 15 godina župniko­vanja na Miljevcima fra Luiđ se ista­kao kao savjesni dušobrižnik, marljivi pučki prosvjetitelj i narodni liječnik.

a) Dušobrižnik. Kada Je fra Luiđ preuzeo župu, Miljevci su imali 2300 duša (Shematizam 1928.), a kada ju je napustio, u župi je bilo oko 2500 duša (Shemtizam 1939.). Čitavo je vrijeme župu služio sam, tj. bez kapelana, i marljivo vršio sve župničke službe i čine u dvjema crkvama. Za udaljenija sela služio se konjem.

Prema matičnim knjigama kroz 15 godina župnikovanja na Miljevcima, tj. od 2. siječnja 1926. do 12. siječnja 1941. fra Luiđi je krstio svega 1569 djece, vjenčao 343 para i sprovodio 769 na drugi svijet. Organizirao je dva biskup­ska pastirska pohoda, tj. dvije krizme: 24. travnja 1928. i 24. travnja 1934.

b) Prosvjetitelj. U nedostatku škola i učitelja (kad je prestala raditi jedina pučka škola u kući Mazalina u Dri­novcima) fra Luiđ je samoinicijativno organizirao privatnu pučku školu u svome župskom stanu. Dvorana je bila hodnik župske kuće, gdje se sjedilo na malim bančićima, a u ljetno doba u župskom dvorištu u hladovini pod sta­blima. Školski inventar: tabla, kreda i spužva. Školski program: čitati, pisati,

računati i poznavati prirodu. Tako je stotine miljevačke djece u fra Luiđe­voj školi dobilo osnovno obrazovanje, koje im je otvorilo put u život. (Fra Luiđevi bi đaci u državnim školama susjednih sela: Rupa i dr. polagali ispi­te i dobivali školske svjedodžbe.) U samostanskom muzeju na Visovcu i da­nas se čuva drveni štap s urezanom hrvatskom abecedom, kojim su se služili fratri u poučavanju djece po župama. Fra Luiđ je imao krasan rukopis, koji je prenosio na svoje đake.

Toliki njegovi đaci raspršeni bilo ši­rom Domovine, bilo po Engleskoj, A­merici ili Australiji izjavljuju, da za­hvaljuju fra Luiđu, što ih je naučio učenju, zaptu i radu.

c) Liječnik. U težnji da pomogne čovjeku fra Luiđ se bavio i liječenjem. To je, uostalom, bila starodrevna prak­sa mnogih fratara u zabitnim predje­lima kroz povijest hrvatskog naroda, kada je liječnik bio daleko u gradu, a narod u bijedi: niti je mogao doći li­ječniku, niti ga k sebi pozvati. Liječ­nik fra Luiđi imao je toliko uspjeha u liječenju, da bi često ispred njegove kuće na Miljevcima osvanulo po dese­tak kola i kareca punih bolesnika. Li­ječio je ponajviše prirodnim lijekovi­ma, travama, koje je on stari pro­fesor prirodopisa dobro poznavao.

Kada su gladni u Starom zavjetu tra­žili i kruha od faraona, on bi im re­kao,: »Hajdete k Josipu ! » (Pst. 41, 55). Kada bi Miljevčani oboljeli, dobivali su jedini savjet: » Hajdete fra Luiđu! « Tako je fra Luiđeva kuća bila središte sela: dom zdravlja za dušu i tijelo.

Župnici dolaze i odlaze. Mnogi se za­boravljaju. Ali, Miljevci ime svoga župnika fra Luiđa Jurenovića neće ni­kada zaboraviti, jer je on kroz 15 go­dina bio njihov uzorni župnik, marlji­vi učitelj i milosrdni samaritanac.

Pokoj njegovoj plemenitoj duši, sla­va njegovu imenu i mir njegovu pepe­lu na ubavom Visovcu!

 

Prof. KLUKAS

 

Miljevci, god.V., 1981.,br. 1 (8).