GRADITELJSTVO NA PODRUČJU MILJEVACA

Zdravko ŽIVKOVIĆ

 

Sažetak

Uz dvije sakralne građevine (crkve) graditeljstvo Miljevaca obilježuje (najzastupljenije je)  narodno (tradicijsko) graditeljstvo. U etnografskom smislu Miljevci spadaju u jadransku zonu sa značajnim uticajem dinarskog kulturnog kruga.

Kakvo je graditeljstvo poglavito ono tradicijsko (narodno, pučko, predajno) u miljevačkom kraju bilo u daljoj prošlosti nema naročitih spoznaja. Zna se međutim da je seljački dom, ne samo u našim, nego i u širim (europskim) prostorima do 18. stoljeća bio skroman. Bila je to najčešće jednoprostorna kuća s ognjištem u sredini. Pretpostavlja se da je prvi razvitak kuće bio da se kuća pregradila tako da je na jednoj strani bilo ognjište a na drugoj stoka. Daljnji razvitak je bio da se gradi posebna kuća za spavanje, posebna kuća s ognjištem (kužina, vatrenica…) a posebno za stoku. Tek se u II polovici 19. st. događa vertikalni razvoj kuće, tj grade se katnice, tzv. „kule“. U prizemlju kule je ili konoba ili štala a na katu je spavanje.

Kuće se grade prirodnim materijalima, zidovi od kamena a pokrivaju kamenim pločama. Pomoćne zgrade štale, naročito staje (jare) pokrivaju se i raženom slamom pa i trstikom. Tradicijska nit u narodnom graditeljstvu u Miljevcima provlači se do II svjetskog rata. Iza toga kao i u drugin hrvatskim krajevima dolazi do prekida s tradicijom. Selo se raslojava u socijalnom i fizičkom smislu. Uvode se novi materijali (beton), ognjište (komin) zamjenjuje štednjak

  

***

Graditeljstvo se smatra jednim od najstarijih ljudskih djelatnosti. Od kada čovjek postoji sebi gradi sklonište, koje sklonište vremenom postaje dom. Kažu da je gradnja skloništa – doma čovjeku prvi kreativni čin.

U ovom će se radu obraditi graditeljstvo koje danas (fizički) postoji. Graditeljske djelatnosti je na ovome području bilo i ranije kao što su prapovijesne nastambe, srednjovjekovne utvrde itd. što će se obraditi u drugim (povijesnim) radovima.

Graditeljstvo kojeg i danas nalazimo na miljevačkoj zaravni uvjetno možemo svrstati u tri skupine: Narodno (tradicijsko, pučko), sakralno i profano. Najzastupljenije je svakako ovo prvo, narodno, tradicijsko. Na pitanje što je to i kakvo je tradicijsko graditeljstvo na Miljevcima odgovor bi mogao biti slijedeći: to je skromna kamena kuća prizemnica pokrivena kamenom pločom. Radi štednje s jedne strane, ali i bolje zaštite od bure (dominantnog hladnog vjetra) takve se prizemnice nižu jedna do druge.U 19. st. razvija se kuća po vertikali. Nastaju katnice tzv. „kule“. U tradicijskoj maniri gradi se ovdje do sredine 20. st (II svjetskog rata) kada na Miljevcima kao i u drugim krajevima naše zemlje polako dolazi do raslojavanja sela,  prekida tradicijskog života pa tako i građenja. 

Kakva je kuća na miljevačkoj zaravni bila u prošlosti  tj. prije 300 i više godine teško je preciznije reći, jer za to nema podataka. Teoretičari koji se bave ovom temom tvrde da je seljački dom do 18. st. u hrvatskim pa i širim prostorima bio skroman. Radilo se često puta o jednoprostornoj kući s ognjištem gdje se boravilo, blagovalo, spavalo. Još su poznate situacije kada je u jednom kraju kuće bio komin a u drugom stoka, pregrađeni tek kakvom niskom ogradom. Prvi razvoj te skromne jednoprostorne kuće događa se (prema teoretičarima) u 18. st. i to kao horizontalni razvoj. To znači gradi se ili dograđuje prizemnica u kojoj se spava a zatim i posebne zgrade za stoku, (štale, staje, jare…). Tek u 19. st. dolazi do vertikalnog razvoja kuće, kada se grade katnice (u ovim se krajevima nazivaju „kule“). U prizemlju je obično konoba a na katu spavanje.

Osnovno obilježje svakog narodnog, odnosno tradicijskog građenja je da narodni graditelj za gradnju svoga doma koristi prirodni materijal kojeg ima u prirodi, tj, u svojoj najbližoj okolici. Ovdje je to, kao i u čitavoj Dalmaciji i jadranskoj zoni – kamen. Gradilo se k tome štedljivo i u dosluhu s prirodom pa se s današnjeg gledišta može reći da je narodno graditeljstvo  - ekološko graditeljstvo. Treba ovdje napomeniti da u narodnom graditeljstvu nema pravolinijskog razvoja kuće  kao u profanoj (stilskoj) arhitekturi nego se gradilo prema mogućnostima pojedinca odnosno obitelji. Siromašni su gradili skromne a imućniji veće, odnosno bogatije kuće.

Tipološki stariju formu od same kuće zatičemo i na Miljevcima a to je poljska kućica. U osnovi sličnim ali ponešto različitim formama kao i različitim nazivljima zatičemo je na čitavom jadranskom području. U Dalmaciji se najčešće naziva bunja, poljarica, ćemer, (turcizam) kažela, u Istri kažun….itd. U Miljevcima ne koriste ni jedan od tih naziva nego je zovu kućera, kućerica…To je stara suhozidna graditeljska forma, najčešće kružnog ali i pravokutnog tlocrta iznad kojeg se formira svod izmicanjem pločastog kamena. Gradila se u polju i služila je kao sklonište od kiše ili sunca. 

Zidovi tradicijske miljevačke kuće su od priklesanog kamena u vapnenom mortu, debljine od oko 50-ak cm. Krov je redovito dvostrešni, pokriven kamenim pločama.Nazidnice  su povezane veznim gredama na razmacima od cca 1,5 do 2 m. Roženice koje se oslanjaju na nazidnice na razmaku su od pola metra ili nešto više, dakle dosta gusto jer je pokrov od kamenih ploča najteži pokrov koji je u tradiciji postojao. Na roženice u pribijane „žioke“. Sva krovna građa su oblice ili pritesane oblice. Koristilo se često jablanovo drvo kojeg je ovo stanovništvo u te svrhe uzgajalo uz rijeke Krku i Čikolu.

Glavna kućna prostorija je kužina (vatrenica) dakle prostorija s kominom (ognjištem). Kako je na početku rečeno u kužini se odvijao najveći dio kućnih aktivnosti. Na kominu se kuhalo, blagovalo, ponegdje i spavalo, tu se vodio obiteljski život. Krovište je bilo otvoreno kako bi dim s ognjišta lakše kroz sam pokrov (između kamenih ploča) ali i koji manji otvor (dimnjak) na krovu odlazio u atmosferu. Osim vrata na kužini je bio pokoji prozorčić (ponistra) ali i niše u zidu koje su služile kao police. Pod je bio od kamenih ploča  ali ponegdje i od ilovače (gnjile). Zidovi su bili neožbukani. Komin (kumin) obično je bio smješten pokraj zida nasuprot vratima. Bio je nizak, gotovo na razini poda ili centimetar-dva iznad. U Miljevcima iznad komina nalazimo vitlo, jednostavnu napravu  na kojoj su obješene komaštre. Takvu napravu ne nalazimo u ostalom dijelu drniške krajine ali je ima zapadno od rijeke Krke (Kotari, Bukovica). Pomoću te jednostavne rotirajuće naprave domaćica je lako mogla smicati i namicati lonce na vatru. Uokolo komina su bili stoci (tronošci) i niske katrige. Od ostalog namještaja tu je bio niski stol (sinija) okrugli ili četvrtasti, na zidu pokoja polica (škancija), naćve (za mijesenje kruha), lopar, peka, ožeg te još pokoji tradicijski uporabni predmet.

Na miljevačkim kužinama ne nalazimo dimnjaka na sljemenu koji su služili za odvod dima u atmosferu kao što nalazimo na drugim područjima. Ovdje je to tek jednostavno podizanje pokrovne ploče  pri sljemenu krova redovito s južne strane. I  ukrašavanja na miljevačkoj kući su skromna. Na zabatu (somiću) kamene kuće narodni graditelj u dalmatinskom zaleđu  u zidu izvodi što kvadratične što trokutaste rupe kao golubarnike. No, ta utilitarna forma se često nadilazi i poprima ukrasnu dimenziju. 

Osnovna vrsta pokrova tradicijske miljevačke kuće je kamena ploča. No u prošlosti su se sporedne (pomoćne) zgradice kao što su jare, štale pa i pojate pokrivale i biljnim materijalima a to je trstika (ševar) i ražena slama. Još i danas nalazimo ostatke pokrova od trstike na jednoj zgradici u Brištanima Donjim. Zacijelo je bilo i pokrova od ražene slame. Spomenuti pokrovi su se izvodili i u kombinacijama, tako da se dio krova uz strehe pokrivao kamenim pločama a naviše (prema sljemenu) trstikom ili raženom slamom. Bili su to lagani materijali (nisu opterećivali krovnu građu) ali su bili manje trajnosti.

Tek u dvadesetom stoljeću  na Miljevcima se kuće u rjeđim slučajevima pokrivaju crijepom. To je materijal kojeg se kupovalo a to je seljaku bio problem. Kuća je uvijek bila statusni simbol vlasnika a to je i danas. I crijep (cigla) na krovu bio je znak prestiža. Upotrebljava se štedljivo, kombinirano s kamenim pločama uz strehu a crijep prema sljemenu. Tako  kamena ploča kao težek pokrov ne opterećuje krovnu građu pa je ona time trajnija.

Malo je tradicijskih prizemnica na kojima nisu vidljivi tragovi povišenja. No katnice (kule) počinju se graditi u ovim krajevima pa tako i na Miljevcima sredinom 19. st. Jedna od takvih je svakako i kuća Skelin u Drinovcima na kojoj je uklesana godina gradnje – 1842. Ova kula osim  prizemlja i kata ima i povišeno potkrovlje (šufit), što je neuobičajeno u dalmatinskom zaleđu i može se smatrati raskošnom kućom. Gradila je to očito imućna obitelj (u onim okvirima kako se u to vrijeme smatralo) i može se pretpostaviti da su za gradnju bili angažirani graditelji izvan Miljevaca pa moguće i iz primorja. To je dakle na onoj spomenutoj tezi da su siromašni (kojih je bilo više) gradili skromno a imućni raskošno.

Kako spomenuta katnica tako i druge miljevačke „kule“ a ima ih u svim miljevačkim selima, tipične su po svojoj tipologiji  tj. u osnovi se ne razlikuju od sličnih kuća u dalmatinskome zaleđu. Kako su Miljevci i vinogradarski kraj u prizemlju je redovito (često i malo ukopana konoba) dok se na katu spavalo. Kužina je uvijek bila posebna prizemnica  bilo de je vezana uz kulu ili ne. Tu je zatim i „slar“ (sular) neizbježni i najznačajniji graditeljski element tradicijske kamene katnice u čitavoj jadranskoj zoni. Osnovna mu je funkcija, vanjska vertikalna veza, dakle stubište, kojima se penje na kat. Osnovna ali ne i jedina. Pred vratima prizemlja (konobe) ljeti je slar  stvarao sjena kako se konoba ne bi ugrijavala. Zimi pak, za sunčana vremena pod slarom je bilo ugodno toplo, gdje se plelo, prelo, odmaralo. Geneza naziva ovog graditeljskog elementa dolazi od sunca (sole) pa mu odatle i naziv: solar, sular, slar….Na hrvatskom prostoru ima i drugih naziva kao što je balatura, (sjeverna Dalmacija), volta, (Južna Dalmacija), baladur, (Istra). Na gornjoj razini slara, dakle pred vratima kata je manja terasa obično s kamenim klupama. Slar, kao i stube su naravno, od kamena. Ima slučajeva da su stube i spomenuta terasa pred vratima kata (tavana) natkriveni pa tako i na Miljevcima (Gornji Vlaići). I sve ostalo uklapa se u opću matricu tradicijskoga graditeljstva u kamenu. Spomenit ću ovdje i relativno male prozore (prozorske otvore)  kao opću karakteristiku tradicijskoga graditeljstva. Ima za to više razloga. Jedan je taj što je staklo trebalo kupiti i kako je rečeno uvijek je seljaku bio problem. Drugo  je hajdučija i nemirna vremena u prošlosti pa se malim prozorom bolje zaštitilo od provala i pljački. Treći je i možda najznačajniji onaj koji proizlazi iz naravi seljačkog načina života. Seljak, poljodjelac i stočar po prirodi svoga posla dnevno je izlože suncu, vjetri u kiši, reklo bi se, vremenu i nevremenu. Sasvim je logično da se on u svome makar kako skromnome dome želi ograditi od tih nepogoda i nikakve potrebe nema za većim prozorima. Inverzna je situacija s današnjim, modernim čovjekom koji radni tjedan provede u zatvorenome prostoru i vikend žele provesti u prirodi pa na svojoj vikendici gradi velike prozore i staklene površine.

Sredina 20. stoljeća tj. vrijeme iza drugoga svjetskog rata prijelomno je za tradicijsku kulturu. Selo se rastače u socijalnom i kulturnom pa taki i tradicijskom smislu. Stanovništvo odlazi trbuhom za kruhom. I u graditeljstvu se napušta tradicijski način građenja. Gradi se betonom, gradi se uglavnom loše s nedostatnim termičkim svojstvima itd.

Autor ovog teksta bio je u ekipi Ministarstva kulture koja je 1997. god. radila evidenciju tradicijske kulturne baštine pa time i tradicijskoga graditeljstva, kada je slika Miljevaca bila otužna. Kako su Miljevci bili 1991-1992. god okupirani i devastirani obnova je tek bila započela. Deset godina kasnije tj. 2007. god. (u vrijeme održavanja simpozija) slika Miljevaca je drukčija, bolja, optimističnija. Ovdje je dakako, riječ o graditeljstvu, a ono je pak posljedica okolnosti, gospodarskih ali i drugih. Sada na Miljevcima ima novih kuća. Ima ih koje po veličini i oblikovanju i nisu uzor kako bi na Miljevcima trebalo graditi. I to će se vremenom, nadajmo se korigirati. Ima međutim naznaka koje bi za tradicijsku kulturu mogle biti mnogo značajnije. Postoje na Miljevcima primjeri gdje su ljudi svoje stare kuće adaptirali i uredili za suvremeni život. Neke mane a neke više uspješno kao što je npr. svoju „kulu“ uredila obitelj Čipčić iz Ključa.

Ima na Miljevcima još dobro očuvanih ali zapuštenih starih kuća. Teško je očekivati da će sve one u budućnosti biti obnovljene. No Miljevčani bi trebali razmisliti da nešto od onoga ponajboljeg što je sačuvano, a prema  konkretnim uvjetima i mogućnostima sačuvaju, da se to kada se steknu uvjeti uredi i prezentira, prvenstveno radi sebe (jer to je njihova baština) a onda i za druge. Je li to ona kamena jara s torom, kula Skelin ili nešto treće?

Od sakralnih građevina na Miljevcima su dvije crkve: Presv. Imena Isusova u Drinovcima i Sv. Petra i Pavla u Širitovcima. Uz  to na području Miljevaca postoje ostaci kapele sv. Nikole u Ključu, kapelica na Krki (Stinice nasuprot Visovcu) zapuštena kapela na Roškom slapu, te kapela Sv. Josipa među Gredama na Krki.*

Crkva Presvetog Imena Isusova u Drinovcima  je župna crkva. Sagrađena je početkom 18. stoljeća od koje je sačuvana polukružna svođena apsida. Crkvu je 1850 oštetio grom  poslije čega je obnovljena i povišena. Uz crkvu je  1878. god. sagrađen zvonik. I crkva i zvonik su građeni kamenom. Od tada crkva ima i svoj današnji izgled. U arhitektonskom smislu crkva Presvetog Imena Isusova je skladna građevina. Za vrijeme okupacije Miljevaca 1991-92. crkva je devastirana. Unutrašnjost je oskrnavljena a pogođena je s nekoliko projektila. Crkva je sanirana a naročito zvonik koji je temeljito obnovljen.

Podružna crkva Sv. Petra i Pavla u Širitovcima na mjestu je crkve iz predturskoga vremena. Ta je crkva bila obnovljena početkom 18. st. da bi 1912-1913. na njezinu mjestu bila sagrađena današnja crkva. To je kamena građevina s pravokutnom apsidom i zvonikom ugrađenim u glavno pročelje. Crkva i zvonik su od kamena, i djeluju kao skladna arhitektonska kompozicija.

 Na Miljevcima nema značajnijih utilitarnih građevina. Spomenit ćemo ovdje jednu, a to je gusterna s velikim naplovom u Drinovcima iz 1912. god. Spomenik je svoga vremena, kada je država gradila ovakve građevine kako bi se stanovništvu osigurala voda, jedan od osnovnih životnih uvjeta. Više ne služi svojoj osnovnoj svrsi, opskrbi vodom okolnog stanovništva, jer Miljevci imaju vodovod. Sanirana je i obnovljena za nove potrebe, tj. mjesto za održavanje koncerata i drugih kulturnih i sportskih manifestacija. To je njezin novi život i ujedno dobar primjer kako se drži do kulturne baštine.