KRATKI PRIKAZ ŽIVOTA I DJELOVANJA REDOVNICA IZ ŽUPE MILJEVCI

Zdravka GVERIĆ

Ovaj prilog na temelju dostupnih izvora i usmene predaje, donosi kratki prikaz o životu i djelovanju redovnica koje potječu iz Miljevaca. Od davne prošlosti do danas ukupno je 14 sestara, od kojih su 11 pokojne i 3 žive. Sestre iz Miljevaca pripadaju redovničkoj družbi velikih i svetih utemeljitelja: sv. Franje Asiškoga, sv. Dominika i sv. Vinka Paulskoga. Autorica slijedi tijek njihova života počevši od dolaska u redovničku zajednicu, stavljajući naglasak na sve što su kao redovnice učinile u službi Boga, Crkve i svoga naroda; na duhovnom, karitativnom, pastoralnom, odgojnom, kulturnom i društvenom planu.

 

Uvod

Tko su redovnice? Od početka Crkve postoje različiti oblici Bogu posvećenog života koji svoj temelj imaju u primjeru i nauku Isusa Krista. Muškarci i žene koji slobodno prihvaćaju evanđeoske savjete čistoće, siromaštva i poslušnosti, izabiru specifi čni oblik života u kojem posve služe Bogu, Božjemu kraljevstvu, Božjem narodu-Crkvi, nazivaju se redovnici odnosno redovnice. Papa Ivan Pavao II. u svom dokumentu “Vita consecrata” posvješćuje važnost redovničkog posvećenja , naglašavajući da je redovništvo “dragocijen i nužan dar i za sadašnjost i budućnost Božjega naroda,...”1 Prisutnost redovnika i redovnica u našoj Crkvi i društvu, kako u prošlosti tako i danas, ima nezamjenjivu ulogu u prožimanju suvremenog društva evanđeoskim vrednotama.

Danas u Hrvatskoj postoje brojne muške i ženske redovničke zajednice koje po uzoru svojih utemeljitelja slijede Isusa Krista i služe Crkvi i narodu kroz različite oblike svoga djelovanja. Među njima je i nekoliko sestara franjevki od Bezgrješne, nekoliko sestara dominikanki i jedna sestra milosrdnca koje potječu iz župe Miljevci.

Na prostorima župe Miljevci rođene su brojne žene čije ime i prezime ne smije pasti u zaborav. Među takvima su i žene redovnice, časne sestre, koje su svoj život potpuno posvetile Bogu, Crkvi i svome narodu, slijedeći poziv i put Isusa Krista. U ovom izlaganju ja ću ukratko predstaviti pokojne i žive redovnice koje potječu iz Miljevaca.

Pokušat ću otkriti bogatstvo Bogu posvećenog života, što su ga po redovničkim zavjetima čistoće, siromaštva i poslušnosti, ostvarile u Redu sv. Franje Asiškoga, sv. Dominika i sv. Vinka Paulskoga, polazeći pri tom od vremena u kojem su živjele i djelovale i istaknuti barem dio onoga što su učinile na duhovnom, karitativnom, pastoralnom, odgojnom, kulturnom i društvenom planu.

Posebno ću se osvrnuti na život i djelovanje pokojnih sestara koje su u teškim vremenima svojom prisutnošću, skrovitim radom i služenjem svjedočile vjeru u Boga, Božju ljubav i dobrotu prema svakom čovjeku, posebno prema najpotrebnijima.

 

1. SESTRE FRANJEVKE OD BEZGRJEŠNE

Družba sestara franjevki od Bezgrješne je autohtona hrvatska redovnička zajednica i pripada Trećem samostanskom redu Sv. Franje Asiškoga, koju je osnovala Službenica Božja Majka Klara Žižić,2 u Šibeniku, u drugoj polovici 17. stoljeća (1673). Do sada u Družbi sestara franjevki od Bezgrješne bilo je 7 sestara iz župe Miljevci, od kojih je 5 umrlih i 2 žive:

1. S. Šima (Matija) Pilić iz Gornjih Brištana

2. S. Roža (Luca) Lovrić iz Širitovaca

3. S. Dominika (Božica) Bačić iz Brištana gornjih

4. S. Jozefi na ( Marija) Perišić iz Brištana gornjih

5. S. Karmela (Ružica) Kulušić iz Ključa

6. S. Zdravka (Milka) Gverić iz Brištana donjih

7. S. Ana Samodol iz Brištana donjih

Prema najstraijim podacima koji su nam dostupni, prva redovnica s Miljevaca u Družbi sestara franjevki od Bezgrješne u Šibeniku, spominje se Sestra Šima (Matija) Pilić,3 – Miglievci (Miljevci) Brištani gornji, rođena 1763. umrla u 60 godini 19. srpnja 1823., ukopana u crkvi Gospe van Grada u Šibeniku.

 

S. ROŽA (Luca) LOVRIĆ

Rođena je u Širitovcima, 19. listopada 1885. godine, od oca Joke i majke Matije rođ. Vranjković, kako svjedoči sačuvana Svjedožba rođenja i krštenja župe Miljevci.4 Sestra Roža potječe iz ugledne kršćanske obitelji. Njezina majka je primjerenim životm utjecala na kršćanski odgoj svoje djece, pa stoga nije ni čudo da je s. Roža-Luca već s 14 godina (20. studenog 1899.) donijela odluku da stupi u redovničku zajednicu sestara III. Reda sv. Franje u Šibeniku. Na dolasku u samostan primila ju je časna majka Klara Galić. Redovničko odijelo primila je iz ruku šibenskoga biskupa Vinka Pulišića,5 12. kolovoza 1906. Prve redovničke zavjete položila je 1907., a doživotne 1913.6

Tko je, i kakva je bila redovnica s. Roža? Teško bi bilo ukratko sažeti sve ono što je s. Roža bila, što je činila i nastojala služeći Bogu i svom hravatskom naroda kroz 70 godina svog redovničkog života. Tijekom dugog vijeka, proživjela je dva svjetska rata. To su bile godine različitih kušnji, nesigurnosti, neimaštine u kojima s. Roža nikad nije klonula duhom, već je ostala postojana i vjerna svom pozivu, slijedeći Krista po zavjetu čistoće, siromaštva i poslušnosti. Opstanak šibenskih franjevki pod vodstvom utemeljiteljice Službenice Božje majke Klare Žižić od svojih početaka, točnije od 1673., oslanja se isključivo na Božju providnost. A to nam potvrđuje i Knjiga od uspomene: “...Valja znati da ovim redovnicama nije dao nitko kakva imanja, ali baštinu kako će živit, izvan baštine koju im Bog dade s. O. Francešku, s kojom živu i odivaju se pošteno. I neće im na manje doći nikakova stvar, dokle budu svetu nare[d] bu obsluživati. One dakle samom prošnjom živu kako prave ćeri siromaštva”.7 Sestre franjevke kao duhovne kćeri sv. Franje, živjele su od prošnje sve do 50-ih godina prošlog stoljeća i uvijek su uprošeno dijelile s najsiromašnijima.

Za s. Rožu, kao i ostale sestre, prošnja nije bila samo primanje dobara koja su im dobri ljudi dijelili, već je to bio jedan oblik susreta i kršćanskog djelovanja među ljudima. Ljudi iz selâ dalmatinske Zagore i primorja uvijek su imali slobodan pristup u sestarskom Hospiciju i besplatno konačište kad su zbog svojih potreba dolazili u grad Šibenik U danima oskudice, iz ljubavi prema njima, s. Roža se spremno odricala i svoga jela. U svom izvješću kao vrhovna poglavarica (6. 06. 1950. – 6. 06. 1953.) o upravljanju Družbom, piše: “ Kroz ovo vrijeme moje uprave nismo išli u prošnju kod naših duhovnih prijatelja, kao što se je to prije običavalo, jer nismo imali dozvole od vlasti. Prema staroj tradiciji primali smo naš seoski svijet besplatno na konačište. To je ukinuto s razloga, jer nam je civila vlast to zabranila, pače jednom nas oglobila 600 din”.8

Sestre su je poznavale kao revnu,veliku i energičnu radnicu, a nadsve kao vjernu moliteljicu. Jednostavno, kao onu koja zna što hoće. Ljudi su joj se obraćali s povjerenjem u raznim problemima i potrebama. Na vratima samostana često se čulo pitanje: “Gdje je naša s. Roža?”.9

Posebno se isticala kao stručna švelja i krojačica redvničke odjeće, a nadsve je poznata po pletenju franjevčkih pojasa i tkanju različitih sukna. Poznato je da je ona tkala fi ne tkanine za žensku i mušku odjeću: provaljenice, suknje, pregače, muška odjela, hlače, aljke, kabane sa kokuljicom, pokrivače za krevete, biljce, sukance, kuverte, tepihe od vune i raznih krpa, vreće za žito, vreće za cijeđenje maslina i ukrasne torbe. Tkanje je bilo do 1966. jedan od glavnih izvora sredstava za život.

Svoje znanje i vještine rado je prenosila na druge sestre. Svako njeno djelo bilo je prožeto ljubavlju prema Bogu i zajednici u kojoj je živjela. Uvijek sigurna i postojana. Pokazivala je posebnu brigu za duhovno i materijalno uzdizanje svoje redovničke zajednice.Zbog njenih duhovnih i karakternih osobina Družba joj je u više navrata povjeravala poglavarsku službu. Od 1928. do 1930. bila je zamjenica časne majke, s. Marije Budiša.

Kad su šibenske franjevke proširile svoje djelovanje u grad Senj 1930. godine, Starešinsko vijeće Družbe izabralo je za prvu poglavaricu i učiteljicu postulantkinja i novakinja s. Mariju Budiša, ali zbog njene bolesti, na njezino mjesto, za iste službe Starešinsko vijeće je izabralo s Rožu Lovrić. Izbor je potvrdio šibenski biskup Jeronim Mileta i u svom dopisu obavjestio s. Rožu o preuzimanju službi za koje je izabrana.10 U Šibeniku od 1937. do 1940. s. Roža je bila prva savjetnica u Starešinskom vijeću Družbe.11 U sestarskoj zajednici u Drnišu, službu kućne poglavarice i skrbnice preuzela je 1947., a kad su se sestre iste godine nastanile u franjevačkom samostanu na Visovcu, gdje su radile više od pola stoljeća (1947.- 19. 11. 1999.), s. Roža Lovrić je imenovana za starešicu, švelju i sakristanku za samostansku zajednicu na Visovcu. Tu je službu vršila do 1950., godine i ponovno od 1953. do 1961. Kao stručna švelja habita i odjeće franjevačkih novaka i svećenika dala je svoj veliki doprinos. Molitvom i požrtvovnim radom odgojno je djelovala na novake koji su se pripremali za redovnički život. Rado je molila za njihovu ustrajnost i druge sestre poticala da mole na tu nakanu. Iz Visovca se vratila u kuću Maticu u Šibenik 1961., u kojoj je provela ostatak života.

Svojom pobožnošću i marljivošću odgojno je utjecala na mlađe sestare, koje je uvijek znala obradovati i sitnim pažnjama. Zbog njene vesele naravi, velikodušnosti i odvažnosti, svima je bila draga i simpatična. Sestru Rožu nisu cijenile samo sestre u samostanu, već je bila poznata gotovo cijelom Drniškom i Šibenskom kraju. Bila je vrlo snalažljiva i komunikativna, a posebno osjetljiva za potrebe bolesnih i siromašnih ljudi.

Umrla je u 91 godini života, 21. veljače 1976., i pokopana u sestarsku grobnicu na groblju sv. Ane u Šibeniku.12

 

S. DOMINIKA (Božica ) BAČIĆ

Rođena je u Brištanima gornjim, 25. prosinca 1903. godine, od oca Frane i majke rođ. Ane Bašić. Bila je jedina kćer u obitelji uz trojicu sinova: Ivana, Matu i Antu kojeg su partizani ubili za vrijeme Drugog svjetskog rata.

U samostan sestara Trećeg reda sv. Franje u Šibeniku došla je 1928. godine. Primila ju je časna majak s. Marija Budiša.U svjedodžbi o njezinu ponašanju prije ulaska u samostan župnik. fra Luigi Jurenović, piše “ Baćić Božica zakonita ćer Franina iz Brištana ove župe, djevojka je dobra ponašanja i bezprjekorna vladanja, odana duhu molitve i pobožnosti, te je još odavna čeznula za redovničkim staležom, pa ju se može najtoplije preporučiti, da bude primljena u spomenuti stalež. Ista potječe od kršćanskih i bogabojećih roditelja, koji nemaju nikakove ljage ili poroka, koji bi ih teretio”.13

Ulaskom u novicijat primila je redovničko odijelo iz ruku biskupa Jeronima Milete, u Šibeniku, 8. kolovoza 1930.,14 i vrijeme novicijata je provela u Senju pod vodstvom starešice i učiteljice novakinja s. Rože Lovrić. Prve redovničke zavjete je položila u Senju 7. kolovoza 1931., a potom se vratila u Šibenik i nakon tri godine, 27. prosinca 1934, položila doživotne zavjete.15 Sestra Dominika je bila u Senju od 1936. do 1940.

Poslije Drugog svjetskog rata, 1944., bila je u sestarskoj zajednici u Drnišu. Na Generalnom kapitulu 1947., imenova je od Starešinskog vijeća za kućnu starešicu i skrbnicu u sestarskoj zajednici u Senju. Zapisano je da je bila jednostavna, dobra, marljiva i odgovorna sestra u svakom poslu. Iznad svega cijenila je molitveni i zajednički život u koji je unosila radost. Od 1952. godine boravi u kući Matici u Šibeniku gdje je ostala do smrti. Bila je krhka i slaba zdravlja, pa je tako od moždane kapi umrla u 54. godini života, 14. veljče 1957. Ukopana je u sestarsku grobnicu na groblju sv. Ane u Šibeniku.

 

S. JOZEFINA (Marija) PERIŠIĆ

Rođena je u Brištanima gornjim 1. siječnja 1908. godine, od oca Mate i majke Božice rođ. Stojanović. Potječe iz brojne obitelji. Od 14 braće i sestara ona je deseta po redu. Otac joj je bio pismen i djecu je učio čitati i pisati. Pred djecom je svaku večer molio krunicu. Svoje duhovno zvanje s. Jozefi na je smatrala plodom očeve molitve. Iz iste kuće potječe i o. fra Pavao Perišić, stric s. Jozefine. U Družbu sestara franjevki od Bezgrješne u Šibeniku s. Jozefi na je primljena 7. kolovoza 1934. godine. Primila ju je časna majka s. Celestina Cvitanović.

O njezinoj prikladnosti za redovnički život u Svjedodžbi ponašanja piše župnik fra Luigi Jurenović: “Perišić Marija zak. ćer Mate Perišić i Božice Stojanović iz ove župe, djevojka, u svemu je neporočna vladanja i najpohvalnijega ponašanja. Mirna, pobožna, bogoljubna, obsluživala je sve kršćanske dužnosti, često pristupala na sv. sakramente ispovijedi i pričesti; dolazila redovito na crkvene pobožnosti, i klonila se potpuno od svjetovnih zabava. Uvijek je pokazivala živu želju za redovničkim staležom. Prezrela je i zabacila sve ponude udaje, čeznući jedino, da bude ćer sv. Frane. Potječe iz kuće skroz kršćanske; a roditelji su joj osvjedočeni i praktični katolici”.16

Redovničko odijelo je primila u Šibeniku, 29. studenoga 1935., iz ruku biskupa Jeronima Milete. Pripremala se za redovnički život pod vodstvom učiteljice novicijata s. Ćirile Jurenović. Prve zavjete je položila 2. ožujka 1937., a doživotne 27. veljače 1940. na ruke Šibenskog biskupa Jeronima Milete.

Poslije prvih zavjeta nekoliko mjeseci je radila u župi Gospe van grada u Varošu šibenskom i sa starijim sestrama odlazila u prošnju. Sakristansku službu u župi Gospe od Ružarija i crkvi sv. Ante u Drnišu vršila je od 1941. do 1953. U međuvremenu je išla u Gorski Kotar za pomoć sestrama u kuhinji i drugim poslovima.

Na Generalnom kapitulu u Šibeniku, 1953., izabrana je za zamjenicu časne majke s. Antonine Ledenko. Zbog njene raspoloživosti da prihvati sve poslove i službe iz ljubavi prema Bogu i potrebama zajednice, od 1953. do 1954. u kući matici bavila se tkanjem. Nakon toga premještena je u franjevački samostan na otok Cres, gdje je pomagala u kućanskim poslovima. Od 1956. do 1957. u Šibeniku je vršila službu zamjenice časne majke s. Celine Borovac i kroz kratko vrijeme bila je odgovorna sestra u samostanskoj zajednici u Senju. Od 1957.do 1960. u novootvorenoj župi sv. Martina u Hrnetiću kraj Karlovaca imenovana je za kućnu predstojnicu i vođenje kućanstva . Kako joj nije odgovarala sjeverna klima vratila se na Visovac gdje je do 1962., vršila službu kućne poglavarice, uređivala crkvu i brinula se za održavanje samostanskog rublja. Od 1962. do 1966. sakristanske i druge poslove obavlja u franjevačkom samostanu u Sumartinu (otok Brač). U župi Promini radila je od 1966. do 1971.

Od 17. rujna 1971. do 6. kolovoza 1991. vodila je kućanstvo u župskoj kući u Zatonu kraj Šibenika. Kroz 20 godina boravka u župi Zaton, s. Jozefi na je svakodnevnom molitvom, skrovitim radom u kući i crkvi te različitim djelima ljubavi prema vjernicima, svjedočila Božju prisutnost, ljubav i predanje Bogu i svojoj Crkvi. Dugogodišnji župnik Zatona don Ive Bareša s najvećim poštovanjem svjedoči o nesebičnom zauzimanju s. Jozefi ne za opće dobro vjernika i svećenika. Povodom njene smrti je rekao: “Kad neka zvijezda zalazi, ostavlja za sobom svijetli trag. Sestra Jozefi na zalazi, ali ostavlja za sobom svijetli trag, silnih dobrih djela”.17 “Hvala od srca sestrama Franjevkama na velikom daru kojim su me obdarile poslavši sestre u Zaton, a osobito č. s. Jozefi nu, za koju svake godine, već 12 godina, na dan njezine smrti prikažem svetu Misu s molitvom da je Bog primi među svete”.18

Uvijek vedra lica, raspoložena za humor rado je viđena u samostanu među sestrama i vjernicima među kojima je djelovala. Posebno je voljela kandidatice i mlade sestre. Za njih je molila, poticala ih, razveseljavala i često ih je znala iznenaditi i razveseliti malim darovima. Prigodom proslave 50. obljetnice redovničkog života u Kući matici, 21. siječnja 1987., s. Jozefi na je radosno izjavila: “Bez obzira na sve teškoće, u mom redovničkom pozivu bila sam uvijek sretna i zadovoljna”.19

Početkom 1991. godine s. Jozefi na je osjećala srčane tegobe i po savjetu liječnika 24. svibnja ostala je u Šibenskoj bolnici. U kolovozu iste godine, zbog bolesti, napustila je župu Zaton i nastanila se u kući Matici. Zbog učestalih napada na Šibenik za vrijeme Domovinskog rata 1993. godine premještena je u samostan u Podstranu kod Splita.20 Sestra Jozefi na je umrla 28. listopada 1993. u 85. godini života. Pokopana je u sestarsku grobnicu na groblju Ban u Podstrani.

 

S. KARMELA (Ružica) KULUŠIĆ

Rođena je u Ključu, 21. ožujka 1913. godine, od oca Šimuna i majke Lucije rođ. Malenica. Od sedam braće i sestara, s. Karmela je po redu šesta. U osmoj godini života ostala je bez majke, a otac je preuzeo dvostruku brigu za sve njih.

S. Karmela je po prvi put vidjela časne sestre kad su dolazile u prošnju. Kao djevojka je odlazila u Drniš i izdaljega promatrala sestre franjevke, i razmišljala kako bi bilo lijepo da i ona postane redovnica. Kao uzorna djevojka bila je članica Trećeg Reda sv. Frane, što potvrđuje župnik Jurenović u njenoj Svjedodžbi ponašanja: “Kulušić Ružica Šimunova iz Ključa djevojka je izgledna i čestita ponašanja i uzorna vladanja. Bila je članica III. Reda sv. Frane, ponizna, pobožna i dolazila redovno na sve crkvene pobožnosti, i gotovo svagdano primala sv. Pričest. Još od djetinjstva pokazivala je želju za redovničkim zvanjem, pa ju sa strane ovog župskog ureda može se najtoplije preporučiti za primitak u red časnih sestara sv. Frane u Šibeniku.21

Nakon što su joj umrle dvije sestre, s. Karmela je ostala sama s ocem i braćom. Stoga im nije bilo po volji da im Ružica ode u samostan. Odlučno je sve ostavila, suprostavila se protivljenjima svojih najbližih i stupila u redovničku zajednicu sestara Franjevki u Šibeniku, 16. srpnja 1935., na blagdan Gospe karmelske. Vrijeme kandidature provela je sa sestrama u Senju, gdje je primljena u novicijat 15. kolovoza 1936., na svetkovinu Velike Gospe. Časna majka, s. Celestina Cvitanović, na njenu zamolbu dala joj je ime s. Karmela. Novicijatsku pripremu za redovničke zavjete s. Karmela je obavila u Šibeniku. Prve zavjete je položila u Senju 16. kolovoza 1937., a doživotne u Šibeniku 25. studenog 1940., na ruke biskupa Jeronima Milete.

Poslije prvih zavjeta iz Senja se odmah vratila u Šibenik gdje je ostala više godina. U kući Matici se bavila tkanjem sukna, pletenjem franjevačkih pojasa (pasaca), odlazila u prošnju po selima Šibenskog i Drniškog kraja. Odlazak u prošnju je zahtjevao mnogo žrtve, još više poniznosti. Sve je to osjetila s. Karmela, pogotovo kad se trebalo pojaviti u svojim Miljevcima. Postati franjevka u to vrijeme, značilo je biti spremna i prositi kao i sv. Franjo u svoje vrijeme.

Teške godine Drugog svjetskog rata proživjela je s ostalim sestrama u Šibeniku. U mjesecu studenom, 1943., na kuću maticu je pala bomba i gotovo ju porušila. Ni jednoj sestri se nije ništa dogodilo. Za s. Karmelu je to bio najveći dokaz da ih je Bog sačuvao, smatrala je to “pravim čudom”.22

Poslije rata, s. Karmela je u dva navrata premještena u sestarsku zajednicu u Drnišu. Radila je u kuhinji i pomagala gdje je bilo potrebno, a više puta vršila sakristansku službu u župskoj crkvi Gospe od Ružarija. Od 1954. do 1958. radila je u franjevačkom samostanu na Visovcu, gdje je mjesila i pekla kruh za cijelu zajednicu i pružala pomoć u kuhinji. Zbog zdravstvenog stanja, s. Karmela od 1958. do 1959. boravi u Šibeniku, u kući Matici i vrši sakristanku službu u crkvi Gospe van Grada. Od godine 1959. do 1966. u župi Unešić vodila je kućanstvo. Osim župnika o. fra Špire Živkovića, na Unešiću je stanovao i župnik Nevesta, o. fra Vitomir Štih, a 1963., došao mu je stari i teško bolesni otac, Vilim Štih, kojeg je s. Karmela uz kućanske poslove brižno dvorila do smrti. U Unešiću je umro i sahranjen 1963. godine.23 Zbog zdravstvenog stanja, s. Karmela se vratila s Unešića 1966., u kuću maticu u Šibenik gdje je ostala do Domovinskog rata 1991. Kroz to vrijeme rado je prihvatila ulogu milosrdne sestre da pazi i dvori starije i bolesne sestre. Isto tako se s ljubavlju stavila na raspolaganje da posjećuje, dvori i čuva osamljene i bolesne gospođe u gradu. Uz prekide, tu službu je vršila 12 godina.

Gospođa Danira Paić, učiteljica iz Šibenika, iznosi svoje sjećanje na s. Karmelu: “Časna sestra Karmela Kulušić, spasila je našu obitelj, kad nam je bilo najteže. Moja majka Ivanka Ercegović bila je nemoćna i zbog pada niz kućne stepenica doživjela je teški šok da više nije mogla govoriti. U takvu stanju bila joj je potrebna pomoć, a kako nije bila socijalno osigurana, Dom za stare i nemoćne osobe nije je prihvatio. Osobu koja bi boravila uz majku dok sam na nastavi a brat na svome poslu, nije se moglo naći, jer je bila sramota biti uz bolesnu osobu. Preko dobrih ljudi došli smo do časnih sestara. Vrhovna poglavarica s. Ivanka Gibač je zamolila s. Karmelu da ona bude uz bolesnu ženu Ivanku Ercegović. S. Karmela je tu obvezu prihvatila s puno ljubavi i razumjevanja za cijelu obitelj od 1984.-1987. do smrti gospođe Ivanke.

S. Karmelu sam doživjela kao osobu kakvu nisam u životu srela, vrlo umiljatu, imala je majčinsku ljubav. Ona je uz moju majku koja ništa nije mogla govriti, molila, pjevala, pričala joj...Ona je bila oslonac i sugurnost našoj majci i svima nama. I još k tomu to je sve činila gratis. Nemam riječi da se dovoljno zahvalim za sve što je č. Karmela učinila i cijela vaša zajednica”.24

Svojom franjevačkom jednostavnošću bila je neposredna i velikodušna prema svakome gdje je živjela i radila. Zbog navedenih odlika ostala je u lijepom sjećanju mnogih ljudi, a posebno onima iz rodnoga kraja. U svojoj redovničkoj zajednici s. Karmela je bila od svih obljubljena, posebno od najmlađih. Od milja su je nazvali “naša dika”.

Kroz svoj životni vijek s. Karmela je prošla kroz razna iskušenja, kao i lijepe i sretne trenutke svog redovničkog posvećenja. Prigodom proslave Zlatnog jubileja, redovničkih zavjeta u Šibeniku 4. listopada 1987., sretno je izjavila: “Zahvaljujem dragom Bogu što sam dočekala ove godine, što sam ustrajala i što nisam nikakvo zlo učinila. Najveća mi je radost što sam u svom redovničkom životu bila zadovoljna i što sam slušala moje stariješice. Kad mi je bilo teško, uvijek sam se utjecala i molila Majci Božjoj”.25 Posebno je bila pobožna i odana Miljevačkoj Gospi od Milosti i Gospi Visovačkoj. Koliko je srasla s kućom Maticom i svojim Šibenikom, najbolje otkriva njena poznata rečenica: “U Splitu i Zagrebu je ljepše, ali u Šibeniku je meni draže”. Predanim i požrtvovnim radom, posebno molitvom i trpljenjem, dala je svoj doprinos Crkvi koju je ljubila svim srcem. Očitovalo se to u njenom sestrinskomajčinskom poštovanju prema Božjim službenicima – svećenicima - kako ih je nazivala.

Sestra Karmela nam ostaje kao uzor redovničke predanosti, franjevačke jednostavnosti i pobožnosti, ljubavi prema Bogu, svakoj sestri i svim ljudima, ustrajnoj molitvi i strpljivom trpljenju. Zbog sigurnosnih razloga 27. kolovoza 1991., premještena je iz Šibenika u sestarski samostan u Podstrani kod Splita, gdje je ostala do prijelaza u vječni život. Umrla je u ponedjeljak, 27. siječnja 2003., u 90. godini života i 66. godini redovništva., a pokopana 29. siječnja u sestarsku grobnicu na groblju Ban u Podstrani.

 

 

S. ZDRAVKA (Milka) GVERIĆ

Rođena je u Brištanima donjim, 11. siječnja 1948. od oca Jakova i majke Jake rođ. Bašić. Nakon osmogodišnje škole, 28. rujna 1963. godine, stupila je u Družbu sestara franjevki od Bezgrješne u Šibeniku. U novicijat je primljena 12. rujna 1965., prve redovničke zavjete je položila 13. rujna 1966. a doživotne 12. rujna 1971. U Zagrebu je završila gimnaziju i Katehetski institut pri KBF-u, zatim u župi Vodice predavala vjeronauk i vodila liturgijsko pjevanje i sviranje. Godine 1973., Vrhovna uprava Družbe ju je poslala na studij u Rim, na Papinsko Sveučilište “Antonianum” gdje je postigla magisterij iz fi lozofi je sa specijalizacijom iz pedagogije. Za magistarski rad obradila je temu: La scuola in un paese socialista – Ľ esperienza della scuola in Jugoslavia. (Škola u socijalističkoj zemlji – iskustvo škole u Jugoslaviji).

Nakon povratka iz Rima, 1977., Družba joj je povjerila odgoj i formaciju redovničkog podmlatka. Službu odgojiteljice i učiteljice novakinja obavljala je u Matičnoj kući u Šibeniku i samostanu Podstrani/ Split tijekom 15 godina, i ponovno u Šibeniku, od 2002.-2007. Uz navedene službe, preko 25 godina (1981.- 2007.) organizirala je i vodila duhovne obnove za djevojke osnovne i srednje škole. U Vrhovnoj upravi Družbe vršila je službu vrhovne savjetnice i tajnice, a kroz dva mandata bila je zamjenica vrhovne poglavarice: (1983.- 1989. i od 2001. – 2007. ) Vjeroučiteljsku službi vršila je od 1991. do 2007. Kroz to vrijeme predavale je vjeronauk u Splitu u Tehničkom centru, “Mirko Dumanić” (1991.-1992.); u Zagrebu u Školi za medicinske sestre Vinogradska od 1992. 2001. U tom istom razdoblju vršila je službu kućne predstojnice u sestarskoj kući na Pantovčaku. Od 2001. do 2007. predaje vjeronauk u Šibeniku u Turističko-ugostiteljskoj školi A. Šupuka bb. Nakon Generalnog kapitula, od ljeta 2007., u kući Matici u Šibeniku vrši službu kućne predstojnice, vrhovne savjetnice i učiteljica je sestara juniorki.

 

S. ANA SAMODOL

Rođena je u Brištanima donjim, 5. travnja 1950. godine, od oca Paške i majke Mande rođ. Samodol. U Družbu sestara franjevki od Bezgrješne u Šibeniku je došla 25. srpnja 1968. godine. U novicijat je primljena 12. rujna 1969., Prve redovničke zavjete je položila 12. rujna 1970., a doživotne 12. rujna 1975.

Poslije prvih zavjeta 1970., pohađala je Katehetski institut Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Zagrebu. Budući da nije imala sklonosti za pastoralni rad, vratila se u Šibenik, a potom u Zagreb gdje je pohađala školu za njegovateljicu starijih i nemoćnih osoba. Od 1971. do 1976. odlazi u Beč-Austriju gdje je radila u Domu starih i nemoćnih osoba. Kad je otvoren dom sv. Mihaela u Perlachu u Njemačkoj, 1976., s. Ana je iz Beča premještena u taj dom. U Perlachu je radila 2 i pol godine. Zbog zdravstvenih problema vratila se u naš samostan u Zagreb, gdje je nekoliko godina vršila službu vešarice. Urednost i preciznost u obavljanju kućanskih poslova posebna je odlika s. Ane. Godine 1986., ponovno se vratila u Munchen u Dom sv. Elizabete, Alguerstrasse 34. U tom domu radi i danas kao njegovateljica starih i nemoćnih osoba. Godine 2006. proslavila je 30. godišnjicu svoga redovničkog- karitativnog djelovanja. Sestra Ana je poznata po savjesnom vršenju svih poslova, posebno u radu sa starijim i bolesnim osobama kojima je potrebna ljubav, pažnja, briga za tjelesno, duševno i duhovno zdravlje.

 

2. SESTRE DOMINIKANKE

Kongregaciji sestara dominikanki svetih Anđela Čuvara s kućom maticom u Korčuli pripada 6 sestara iz Miljevaca, od kojih je 5 umrlih i 1 živa:

1. S. Roza (Marta) Jurić iz Brištana donjih

2. S. Katarina (Marija) Lalić iz Ključa

3. S. Imelda (Manda) Gverić Jurić iz Brištana donjih

4. S. Rajmunda (Matija) Ivić iz Drinovca

5. S. Tomazina (Marta) Jurić iz Brištana donjih

6. S. Hijacinta (Marija) Bačić iz Brištana gornjih

 

S. ROZA (Marta) JURIĆ

Rođena je u Brištanima donjim 21. srpnja 1847. godine, od oca Ante i majke Lucije rođ. Bačić. U samostan sestara dominikanki u Šibeniku došla je 15. lipnja 1866. U novicijat je primljena 1. lipnja 1877., doživotne zavjete je položila 3. kolovoza 1878. u Šibeniku. Po naravi je bila kolerična, temperamentna, radišna i neumorna. Ustrajno se molila, posebno je razmišljala i molila otajstva krunice. Za nju piše da je bila duša Šibenskog samostana, i da je 12 godina upravljala zajednicom sestara kao starješica i skrbnica. U Dijecezanskom listu za Šibensku biskupiju 1936., o s. Rozi je zapisano da je “Jedna od utemeljiteljica matice družbe sestara dominikanki u Šibeniku”.26 Kuća na Gorici u Šibeniku u kojoj sestre i danas stanuju, kupile su 1865. godine. Svoj izgled je izmjenila 1897., kad je stariješica s. Roza Jurić tražila od šibenskog biskupa Antuna Josipa Fosca dopuštenje da na trokatnici nadogradi još jedan kat.27 Odobrenje za nadogradnju kuće biskup je dao 8. svibnja 1897.28 Koliko je voljela svoj poziv i svoj samostan u Šibeniku, u nekrologu za nju piše: “ Došla bi u sukob sa svakim ko nije gledao interese samostana. Radišna, neumorna, bila je uvijek prva....Pod stare dane klečala je duge satove u kapeli moleći krunicu. To je bila njena najmilija molitva...” Kad je objedinjena zajednica sestara iz Šibenika i Splita u novu Kongregaciju sestara dominikanki svetih Anđela Čuvara u Korčuli 1905., S. Roza je na osobnu zamolbu oslobođena starešinske službe 17. svibnja 1905., a u novoj Upravi imenovana za vrhovnu savjetnicu i rizničarku.29

Umrla je u Šibenik, 26. studenog 1936., u 90. godini žiota. Sprovodne obrede vodio dr don Ivo Eškinja, ukopana je u sestarsku grobnicu na groblju sv. Ane u Šibeniku.30

 

S. KATARINA (Marija) LALIĆ

Rođena je u Ključu 5. studenog 1877. godine, od oca Jure i majke Pere rođ. Dželalija. U samostan sestara dominikanki u Šibeniku došla je 25. srpnja 1893. godine, ušla u novicijat i primila redovničko odijelo 2. veljače 1898., doživtne zavjete položila 30. srpnja 1899. Bila je članica samostanskog Vijeća sestara u Šibeniku. Godine 1905., imenovana je za učiteljicu novakinja, ali zbog bolesti “sušice” na toj službi je ostala kratko vrijeme.31 Iz Šibenika je premještena u Korčulu 1906. godine, gdje je radila u Zakloništu – staračkom domu. Zbog bolesti se vratila u Šibenik, 8. listopada 1907. godine. Umrla je 28. veljače 1908., od tuberkuloze u 31., godini života, i pokopana u sestarsku grobnicu na groblju sv. Ane u Šibeniku.

 

S. IMELDA (Manda) GVERIĆ JURIĆ

Rođena je u Brištanima donjim 16. veljače 1880., od oca Bože i majke Lucije rođ. Deronja. U krsnom listu njezino prezime je Gverić Jurić.32 Povijest prezimena Gverić Jurić i Jurić Gverić, mjenjala se u samo prezime Jurić pod kojim se vodi s. Imelda, njena s. Tomazina i njihova teta s. Roza Jurić. Porodica iz koje potječu ove 3 dominikanke, danas nosi samo prezime Gverić.33 (od 1912. godine, Matica rođenih - Miljevci, 1896.-1921.)

U samostan sestara Dominikanki u Šibeniku, došla je 3. kolovoza 1899. godine. Bila je ona nećakinja (kći brata Bože) s. Roze Jurić, dugogodišnje starješice u Šibeniku. Brigu o njezinu odgoju i školovanju preuzela je s. Roza (očeva sestra). Upisala ju je u školu kod sestara Benediktinki u Šibeniku. Mandi su se svidjele i sestre benediktinke pa je razmišljala da im se pridruži. S. Roza to nije mogla prihvatiti, nego je nećakinju stavila pred izbor: ili postati dominikanka ili se vratiti ocu. Manda se na kraju odlučila i postala dominikanka što je posebno obradovalo tetu s. Rozu.34

Redovničko odijelo s novim imenom s. Imelda, primila je iz ruku dominikanca o. Jacinta Drmića, u Šibeniku 30. srpnja 1900. godine. Doživotne zavjete položila je na ruke o. Metoda Mirića 30. travnja 1902. godine.35 Dominikanac o. Anđeo Marija Miškov bio je dalekovidni pučki misionar i rodoljub, prepoznao je ljudske i redovničke kvalitete mlade s. Imelde, zato ju je predvidio za vrhovnu poglavaricu u novoj Kongregaciji sestara dominikanki koju je kanio osnovati sa sjedištem u Korčuli. Nova Kongregacija sestara dominikanki po njegovoj zamisli trebala je nastati ujedinjenjem dominikanskih trećoredica u Šibeniku i Splitu. O. Miškov rođen na otoku Zlarinu kraj Šibenika,36 gorljiva duha za braću i sestre svoga Reda, imao je ideju sve zajednice sestara dominikanki raspršene po gradovima Dalmacije ujediniti u jednu Kongregaciju kojoj bi bio povjeren odgoj ženske mladeži. Ta ga je ideja zaokupljala od prvih susreta sa sestrama dominikankama u Šibeniku. Želio je unaprijediti odgoj i naobrazbu ženske mladeži tako da taj odgoj bude u kršćanskom i hrvatskom duhu. Taj posao su trebale preuzti sestre dominikanke koje su i same morale poraditi na osobnoj naobrazbi i odgoju. (Miškov je teško podnosio što tuđinske sestre raznih Redova i Kongregacija, prema duhu i zahtjevima vremena, odgojene i naobražene osvajaju po Dalmaciji sve bolnice i zakloništa naših siromaha. Svoja razmišljanja ostavio je u osobnoj kronici 1916. godine. On piše: “Dok su talijanke prikupile čitav naš ženski podmladak, da ga tuđinskim duhom zadoje i odnarode; moje je srce krvarilo, stado snovati kako bi se tomu doskočilo. Što drugi rade i polučuju, zar nebismo mogli i mi barem pokušati?”.)  Svoje planove od početka o. Miškov je povjerio osobnom prijatelju đakovačkom biskupu Josipu Jurju Strossmayeru, koji mu je dao podršku i financijsku pomoć u osnivanju Kongregacije sestara dominikanka.

Kad je o. Miškov izabran za provincijala, dominikanskog Reda na hvatskom području 14. lipnja 1902., odmah je počeo intenzivne priprave o ujedinjenju sestara, njihovu dolasku u Korčulu i njihovu preuzimanju Zakloništa za siromahe. O. Miškov u suglasnosti sa šibenskim biskupom odredio je da sestre prezmu Zaklonište siromaha 1. siječnja 1903. godine. Za rad u Zakloništu izabrane su tri sestre: s. Imelda Jurić, s. Bonaventura Pauk i s. Vica Bralić, sve tri od Drniškoga kraja.

U narednim godinama Miškov uz pomoć dobročinitilja dao je graditi kuću novicijata i zavod za odgoj djevojka. Godine 1905. s. Imeldu Jurić i s. Ozanu (Milica) Peran (rođ. 9.siječnja 1871., u Kaštel Starome) poslao je u Rim kod sestara dominikanki Kongregacije sv. Katarine Sijenkinje, “da se izvježbaju i priuče redu i zaptu redovničkog života” kako bi bolje odgovorile na zadaće koje su ih čekale u Kongregaciji. U Rim su otišle u mjesecu travnju, a vratile se u Korčulu u jesen 1905.

Službeno utemeljnje nove Kongregacije pod nazivom Kongregacija Sv. anđela Čuvara izvršeno je u matičnom samostanu u Šibeniku, 16. svibnja 1905. pod predsjedanjem šibenskog biskupa Vinka Pulišića, O. Ađela Miškova, O. Metoda Mirića, priora šibenskoga samostana dominikanaca, biskupskog kancelara dr. Ivana Bjažića, i sve sestre šibenske kuće na čelu sa s. Rozom Jurić. Svečano proglašenje utemeljenja Kongregacije objavljeno je 2. listopada 1905., u Korčuli. Prvom predstojnicom samostana i podravnateljicom Zakloništa siromaha, određena je s. Imelda Jurić. (Prvom učiteljicom “novačica i pripravnica” postavljena je s. Hosana Peran.)

S. Imelda Jurić prva je časna majka u Korčuli. Nakon dvije godine svoga upravljanja, 1907., s. Imelda je molila O. Miškova da je oslobodi poglavarske službe zbog zdravstvenih razloga. Iste godine O. Miškov je razmišljao o prepuštanju uprave Kongregacije samim sestrama. Nakon savjetovanja s generalom Reda u Rimu, suglasnost šibenskog, splitskog i dubrovačkog biskupa i mišljenja zavjetovanih sestara odredio je blagdan Presvetoga Trojstva 14. lipnja 1908., za imenovanje prve vrhovne nadstojnice –časne majke i njenih savjetnica. Prije izbora ovako je razmišljao i molio pred Bogom: “Kad sam sve to obavio, zazvav u pomoć Duha Svetoga, stao sam pred Bogom, razmatrati primljena i pobilježena mnijenja svih sestara doživotno zavjetovanih u Kongregaciji, te nadjoh da izmedju 24 sestre saslušane, njih je 17 bilo od mnijenja da bi im se prvom vrh. Nadstojnicom, za prve 4 godine, imenovala ona koju sam i ja “in pectore” imao kao najprikladniju i najsposobniju, i koju su mi tako preporučili redoviti ispovjednici sestara, toli u Šibeniku, koli u Splitu i u Korčuli, kojim su bile vrlo dobro sve prilike poznate. Mirne sam zato duše odlučio im tu Sestru imenovati Vrh. Nadstojnicom, ali im ne otkrih imena ni njezina, ni Savjetnica, dok im to ne budem svečano očitovao u odredjeni dan, a taj je bio blagdan presv. Trojstva 14. lipnja 1908”. Zamisao O. Miškova se ostvarila: S. Imeldu Jurić, dotadašnju starješicu u Korčuli imenovao je za prvu časnu majku vrhovnu poglavaricu u novoj Kongregaciji Sv. anđela čuvara na blagdan Presvetoga Trojstva 14. lipnja 1908.

Sestra Imelda je imala samo 28. godina, a za službu vrhovne poglavarice traži se najmanje 40 godina. Budući da je ispunila sva očekivanja, bila je oslobođena od pravnih propisa. Pravne uredbe na Kongregaciji za redovnike u Rimu uredio je o. Miškov

Preuzimanjem uprave u svoje ruke , sestre su pod vodstvom majke Imelde i svestranu potporu O.Miškova održale započete i pokrenule nove planove svoga djelovanja u Korčuli i drugim kućama. Osim Zakloništa za siromahe u Korčuli, godine 1910., sestre su preuzele zaklonište siromaha sv. Lazara u Trogiru. Godine 1913., s. Imelda je tražila dozvolu za otvaranje vrtića u šibenskom samostanu i već 1. prosinca 1914., sestre su otvorile dječji vrtić . Godine 1912. (od 28. do 29. kolovoza) u Korčuli je održan prvi izborni sastanak (kapitul) na kojem su sestre u prvom glasovanju s. Imeldu Jurić ponovno izabrale za vrhovnu poglavaricu. Po završetku Prvog svjetskog rata, 4. listopada 1921., sazvan je drugi izborni kapitul. Zanimljivo i na ovom kapitulu sestre su ponovno izabrale s. Imeldu za svoju vrhovnu poglavaricu. Odmah nakon izbora s. Imelda je molila da je se riješi te teške dužnosti. Njezina molba nije prihvaćena. Ovaj reizbor potvrđuje da su je sestre voljele i cijenile. Uz podršku sestara, posebno O. Miškova s. Imelda je uspješno upravljala svojom Kongregacijom.

U Osmrtnicama akata Vrhovnog zbora iz 1925., o njoj je zapisano: “Kao djevojče posveti se Bogu, a u 20. godini života zaogrne se bijelim Habitom, kojega je ljubila svim žarom duše do zadnjeg daha. Mlada bude postavljena na kormilo Kongregacije i 12 godina vršila je savjesno tu tešku službu, dok je smrt ne riješi goleme odgovornosti. Uvijek i sa svakim mila i blaga širila je svuda miomiris sestrinske ljubavi, mira i pregaranja. Više nego najživlja riječ govorila su njezina djela, njena poniznost, koja joj bijaše osobitim obilježjem.

Za dobro svoje Kongregacije bila je smremna da sve žrtvuje, pa kako na samrti reče, rado i svoj život Bogu prikaže samo za dobro onih, koji joj bijahu povjereni. Izdahnu ona 14. VII. 1924. mirno, tiho, kao što je skromno i živjela, ali njezina uspomena živi i živjet će uvijek u srcima onih, koji su imali sreću, da im bude Majkom i voditeljicom” Časna majka Imelda Jurić umrla je 14. srpnja 1924. godine od raka na prsima, u 44. godini život. Prigodom njene smrti je zapisano “ Grad Korčula, pa i cijela Dalmacija, pokazali su ovom prilikom koliko je štovanja i ljubavi uživala blaga pokojnica, jer su neizbrojna saučešća primljena i jer ju u velikom broju dopratiše do vječnog počivališta.”37 Pokopana je 15. srpnja 1924., u samostansku grobnicu na groblju sv. Luke u Korčuli.

 

S. RAJMUNDA (Matija) IVIĆ

Rođena je u Drinovcima 21.rujna 1893. godine, od oca Mate i majke Marije rođ. Gverić.38 U samostan sestara Dominikanki u Šibeniku, došla je 26. listopada 1919. U novicijat je primljena 2. listopada 1920., prve zavjete je položila 8. svibnja 1922., a doživotne 8. svibnja 1927. Nakon položenih zavjeta, u Korčuli je radila s bolesnicima, zatim je u Splitu izučila za bolničarku. Kad je u Šibeniku zbog ratnih i političkih prilika od 1917. do 1930. godine otvorena ratna kuhinja “Badžana”, a zatim đačka menza, u tim ustanovama s. Rajmunda je dala svoj doprinos radom u kuhinji. Jedno je vrijeme radila i u splitskoj bolnici.39 Poslije Drugog svjetskog rata, u šibenskom samostanu vršila je službu kućne ekonome.

U knjizi umrlih sestara dominikanki za nju piše: “ Bila je kršna, zdrava djevojka. Preboljevši tešku gripu “španjolicu” ostala je slaba cijeloga života. Uza svu svoju slabost radila je uvijek, a molitva svete krunice pratila je njen rad... U Šibenskoj “menzi” otrla je mnogu suzu s očiju siromaha. Šibenik se sjećao njezine plemenitosti i dobroga srca, što je pokazao, kad je veliko mnoštvo otpratilo na vječni počinak.”40 S. Rajmunda je umrla u Šibeniku 8. prosinca 1965., u 72. godini života, a 54., redovništva. Pokopana je 9. prosinca 1965., na groblju sv.Ane.41 Sprovodne obrede je vodio kanonik dr. Ante Krešimir Zorić.

 

S. TOMAZINA (Marta) JURIĆ

Rođena je u Brištanima donjim 22. siječnja 1885. godine, od oca Bože i majke Lucije rođ. Deronja.42 Bila je rođena sestra s. Imelde Jurić. U samostan sestara dominikanki u Šibeniku došla je kao zrela djevojka, 15. rujna 1908. U Korčuli je primila redovničko odijelo 2. listopada 1908., prve zavjete je položila 2. listopada 1910., a doživotne 2. listopada 1914. Uprava Reda ju je poslala u Zavod sestara Službenica Milosrđa (Ancelle) u Dubrovnik, da nauči razne ručne radove, vježbala se u crtanju, slikanju, naučila je prilično i talijanski jezik. Više je godina radila u obdaništu siromašne radničke djece u Šibeniku, od 1917. do 1933. zatim u državnom zabavištu koje su sestre vodile od 1933. do 1935. U ratnoj kuhinji Badžani u Šibeniku od 1917.- 1930.) u kojoj su djelovale sestre dominikanke, spominje se s. Tomazina Jurić koja je još 1929., u toj ustanovi bila potvrđena za predstojnicu.43

Od 1936. do 1941. radila je kao ekonoma u dječjem domu “Josipovac” u Zagrebu, zatim u Gružu u pučkoj kuhinji. Kad je pučka kuhinja prestala s radom godine 1945., s. Tomazina je premještena u Žrnovo, gdje je radila do 1953. Od 1953., u matičnoj kući u Korčuli ostala je do smrti, gdje se još više posvetila molitvi i ručnom radu. Umrla je u Korčuli 14. studenog 1971., u 87-oj godini života a 63. redovničkog posvećenja.44 Pokopana je 16. studenog u sestarsku grobnicu na groblju Sv. Luke u Korčuli.

 

S. HIJACINTA (Marija) BAČIĆ

Rođena je u Brištanima gornjim 7. ožujka 1935., od oca Ivana i majke Jake rođ. Stojanović. U samostan sestara dominikanki u Šibeniku primljena je 28. veljače 1952. u novicijat u Korčuli, 8. svibnja 1953., prve redovničke zavjete je položila 9. svibnja 1954., a doživotne 8. prosinca 1959.

Kad je položila prve zavjete, iz Korčule je premještena u Split gdje je vršila sakristansku službu: u samostanu sv. Martina, na Škrapama, katedrali sv. Duje, zatim u Orebiću. Od 1962., u Matičnoj kući u Korčuli službu kućne ekonome vršila je 27. godina. U riznici katedrale sv. Marka u Korčuli radila je 20. godina. U vrijeme Domovinskog rata od 1991. do 1996. uključila se u rad Crkvenog karitasa i u suradnji Crvenog križa pomagali su u hrani i odjeći 19. tisuća izbjeglica iz Goražda kao i drugih krajeva. Penzioniranim braniteljima pripremila je za Božić 4 tisuće Božićnih darova. S. Hijacinta je uspostavila vezu s našim iseljenicima u Australiji (Stipe Skelin - gornji Skelini iz Miljevaca), Austriji, Njemačkoj – Frajburg i sama je išla po hranu. U pripremi je knjiga o djelovanju Karitasa i Crvenog križa u vrijeme Domovinskog rata u kojem je s. Hijacinta mnogo pridonijela svojom zauzetošću i radom. Danas s. Hijacinta živi, moli i radi u kući matici u Korčuli.

 

3. SESTRE MILOSRDNICE SV. VINKA PAULSKOG

Družba sestara milosrdnica s kućom maticom u Zagrebu, ima svoje korjene u prvoj zajednici sestara koju je sv. Vinko Paulski osnovao u Parizu 1633. Svoje djelovanje u Hrvatskoj, započele su u Zagrebu, 1845. godine. Prema dostupnim dokumentima, do sada prva časna sestra milosrdnica u Družbi sv. Vinka iz Miljevaca bila je:

 

S. ANDRONIKA (Cvita) IVIĆ

Rođena je u Drinovcima, 20. ožujka 1903., od oca Stanka i majke Marije rođ. Dević. 45 U Družbu sv. Vinka je došla 1. rujna 1923., prve zavjete položila 21. prosinca 1925. Sestra Andronika je po struci bila bolničarka. Prvo mjesto njezine službe bila je Rijeka, gdje je radila u bolnici, zatim Split, Gračac, Sarajevo. Godine 1934., dolazi u Kuću maticu gdje polazi bolničku školu, zatim odlazi u Beograd gdje radi u bolnici. Godine 1937. već je u južnoj Americi gdje je u više mjesta radila kao bolničarka: u Guamini, Doyenu, Marcos Juarezu, Anchoreni, Ayacuchu... Umrla je u Argentini u Buenos Airesu 31. ožujka 1948. godine.

U kratkom životopisu o s. Androniki piše: 20. ožujka 1903. ugledala je prvi puta svjetlo Božje. Nakon 20 godina ostavila je svoj lijepi kninski kraj i stupila u kandidaturu Družbe sa željom da bude posve Isusova, 21. prosnca 1925., dakle par dana prije Božića postala je po svetim zavjetima doista posve Isusova – pripravna za Njega poći i na kraj svijeta. Odmah nakon zavjetovanja postali su bolesnici u onom žarkom zanosu njena prva i jedina briga. A taj je zanos sigurno ni kasnije nije ostavio. Bila je ljubazna sestra, koja je sa smješkom prelazila preko svakidašnjih prilika i neprilika pripravna na uslugu svima.

Želja da se što više žrtvuje za Gospodina odvela ju je iz lijepe domovine. Ako mogu drugi ostaviti rodni kraj zbog bijednih zemaljskih probitaka, zašto ga ne bi Božja službenica mogla ostaviti i radi duhovnoga blaga? U Argentini je nastavila raditi kao bolničarka do konca svoga zemaljskog života. Gospodin joj bio vječna nagrada i radost. Počivala u miru u dalekoj tuđoj zemlji.46

 

Zaključak

Ovaj kratki prikaz svjedoči da su miljevačke časne sestre, posebno one koje su u vječnosti, svaka na svoj način ostavile svijetli trag djelotvorne ljubavi kroz različite oblike apostolata imajući pred očima Krista i njegovo spasenjsko djelo. One su svojim životom i djelovanjem slijedile primjer Krista koji je rekao da nije došao da mu služe, nega da služi. Redovnički oblik života i posvećenja Bogu aktualan je za svako vrijeme, jer može biti poticaj da se svatko u svom ljudskom i kršćanskom pozivu založi u izgradnji boljeg svijeta, da dosljedno i odgovorno živi te da je moguće ostati vjeran Božjem pozivu.

 

___________

1 PAPA IVAN PAVAO II., Vita consecrata, apostolska pobudnica o posvećenom životu i njegovu poslanju u Crkvi i u svijetu, KS, Zagreb 1996., 3, str. 9.

2 Majka Klara, krsnim imenom Mara, rođena je ispod Promine 1626. godine, umrla je na veliku glasu svetosti 21. rujna 1706. godine i pokopana je u franjevačkoj Crkvi sv. Lovre u Šibeniku. Biskupijski kanonski postupak za njeno proglašenje blaženom i svetom otvoren je u Šibenskoj katedrali , na dan njezine smrti 21. rujna 2004. godine.

3 271. Die 19. Septembris anno 1823. Simeona Pilich (Šima Pilić) tertii ordinis S. P. Francisci aetatis suae ann. 60 in hoc ospitio et communione S. M. Ecclesiae obiit, prius vero omnibus sanctissimis sacramentis fuit refecta ac roborata, cujus corpus sequenti die fuit tumulatum in ecclesia B. M. V. Hortorum suburbii Terrae firmae. Knjiga od uspomene, str. 125-126.

4 Kraljevina Srba Hrvata i Slovenaca, Svjedodžba rođenja i krštenja, župski ured Miljevci, u upisniku V. Rođenih ove župe, na strani 28. pod rednim brojem 76. Svjedodžba izdana za privatnu uporabu. Župski ured Imena Isusova u Miljevcima, dne 20. siječnja 1929. O. fra Luigi Jurenović, župnik

5 Biskup Vinko Pulišić bio je šibenksi biskup od 1903. do 1910.

6 Otac fra Metod Radić, duhovni upravitelj sestara III. Reda sv. Frane, moli Biskupski ordinarijat da se prepusti svečanim zavjetima nekoliko sestara sv. Frane u Varošu: s. Roža Lovrić, s. Margarita Burić, s. Marija Budiša, s. Celestina Cvitanović. AŠB, Molba, 24. 2. 1913., br.389.

7 Knjiga od uspomene, str.32-33.

8 Arhiv Družbe Šibenik (ADŠ), s. Roža Lovrić, starešica, U Šibeniku, 30. 5. 1953.

9 Prema kazivanju s. Jozefi ne Perišić, 1981. i s. Rafaele Markezić, s. Petronile Čugura, s. Marije Mihalj i drugih sestara 2007.

10 Časnoj sestri Rozi Lovrić Družbe sestara Trećeg Reda Sv. Frane u Šibeniku! Sestra Marija Budiša ne može, radi bolesti poći u Senj kao učiteljica novakinja i postulantkinja i kao starešica one fi lijale “Immaculata” za koje službe bila je izabrana od Starešinskog vijeća, na svojoj sjednici od 8 tek. ožujka izabrala je Vas za rečene službe. Vi ćete Radi toga otputovati u Senj na 11 tek. ožujka i sa blagoslovom Presvjetloga Dra Ivana Starčevića, Kapitularnog vikara u Senju, prezeti ćete službe na koje ste bila izabrana od Starešinskog vijeća. AŠB,br.622/1931.

11 s. Roža Lovrić i s. Celestina Cvitanović savjetnice, glavne starješice s. Marije Budiša, Opći šematizam Kat. Crkve u Jugoslaviji, dr. Krunoslav Draganović, Sarajevo 1939. str. 522.

12 Povodom njene smrti franjevci na Visovca u svojoj kronici su zapisali: “ U subotu 21. 2. umrla u Šibeniku č. s. Roza Lovrić, franjevka od Bezgrješne. U svoje vrijeme bila je na Visovcu starješica svojih sestara i brinula se za crkvenu robu i rublje braće i gostiju. Danas joj je bio sprovod. S Visovca su prisustovali O.gvardijan, O. Friganović i 3 časne sestre”. KRONIKA VISOVCA, (od 25. 9. 1974. – 31. 12. 1979)., 23. veljače 1976. str. 76.

13 Od župskoga ureda Miljevci, dne 28. travnja 1928. župnik O. fra Luigi Jurenović

14 Na dan sv. Dominika u samostanu trećoredkinja sv. Frane u Varošu (Šibenik) presv. Biskup je preko mise podijelio redovničko odjelo sestri Dominiki (Bačić Božica) sestri Frani (Ana Bošnjak) i sestri Tereziji Malog Isusa (Perkov Josipa). Ovaj obred presv. Biskup je popratio shodnim govorom novim redovnicama. Dijecezanski list za Šibensku biskupiju i apostolsku administraciju i za jugoslavenski dio Zadarske Nadbiskupije, God. 1930. (Godina V) Broj 7-9. str. 83.

15 Vječne redovničke zavjete u samostanu trećoredkinja u Varošu (Šibenik) položile su na 27 decembra franjevke sestra Dominika Bačić i sestra Terezija Perkov pred preuzv. Biskupom, koji je celebrirao tihu misu u samostanskoj kapeli i održao prigodni govor. Dijecezanski list za Šibensku biskupiju i apostolsku administraciju i za jugoslavenski dio Zadarske Nadbiskupije , God. 1934. (Godina IX) Broj 12. str. 79.

16 Od župskog ureda Miljevci, 10 / 11. 1934. župnik o. fra Luigi Jurenović

17 “Kad neka zvijezda zalazi, ostavlja za sobom svijetli trag. Sestra Jozefi na zalazi, ali ostavlja za sobom svijetli trag, silnih dobrih djela” Iz oproštajnog govora don Ive Bareša, na dan sprovoda 1993. na groblju Ban u Podstrani/Split.

18 Iz pisma don Ive Bareša sestrama franjevkama od Bezgrješne, Šibenik, 18. siječnja 2007.

19 Sa s. Jozefinom Perišić, prigodom Zlatnog jubileja red. posvećenja, razgovarala s. Zdravka Gverić, Šibenik, 21. siječnja 1987.

20 “Budući je ratna situacija vrlo teška, jer četnici napadaju u Šibenskom zaleđu svakog časa očekujemo napad na Šibenik, pa su jutros č.m. s. Ivanka Gibač i s. Nevenka Grgat, s. Jozefi nu Perišić i s. Ivanu Ledenko odvezle u naš samostan u Podstranu kod Splita, da ovdje ne moraju doživljavati šokove od straha...” KRONIKA KUĆE MATICE, Šibenik, 2. veljače 1993.-1995.

21 Od Župskoga Ureda Miljevci, 15/7. 1935. fra Luigi Jurenović.

22 Drugi svjetski rat još strašniji od prvog, unio je strah i nesigurnost i u malu zajednicu šibenskih franjevki. Ostale su u svom Varošu i nigdje se nisu micale. U mjesecu studenom 1943. udarci bomba su gotovo porušili kuću maticu. Ostali su samo vanjski zidovi i najsariji dijelovi kuće. Iste noći, kad je iznad kuće pala bomba dogodilo se nešto iznenađujuće. Pod ruševinama su se našle sestre dok su spavale. Oko njih je sve bilo oštećeno, pa i kreveti, a njima se ni jednoj ništa nije dogodilo. Isto tako, na drugom katu kuće je spavao duhovnik sestara don Ivo Bijažić, i onaj kutić sobe gdje je spavao ostao je viseći a zidovi uokolo su bili svi porušeni. Kad je to svećenik opazio ostao je iznenađen. Sestrinjki gostinjac u kojeg su primale siromahe i putnike, ostao je neoštećen. U jutro je došao biskup Mileta da vidi jesu li sestre žive. Kad je ugledao siromašnu kućicu, gostinjac rekao je: “Očito da ju je Bog čuvao jer je treba za siromahe”. ADŠ, Iz KRONIKE, Šibenik, 1943.

23 U matici umrlih župe Unešić od 1949-1979 br. 11. zapisano je: Vilim Štih rođ. 1884. u Tuhelju-Hrvatsko Zagorje, umro 21. 10. 1963. u Unešiću. Pokopan 23. 10. 1963. u Unešiću. ( Podatke dao župnik o. fra Luka Delić , 28. 5. 2007.)

24 Sjećanje na s. Karmelu Kulušić iznijela gospođa Danira Paić, Šibenik, 22. 5. 2007.

25 Izjava s. Karmele Kulušić prigodom 50., obljetnice red. zavjeta u Šibeniku, 4. 10. 1987. ( Sa s. Karmelom razgovarala s. Zdravka Gverić)

26 Dijecezanski list za Šibensku biskupiju i apostolsku administraciju, 1936. (Godina XI.) Br. 10-12.. str. 66.

27 Usporedi Jure Krišto, Bogu, Redu i Narodu, Korčula - Zagreb, 2005. str. 17. ASŠ, bez. br., Poštovano Naredništvo!, 8. svibnja 1897.

28 Isto, str. 17.

29 Imenovanje izvršio O. Anđeo Marija Miškov 18. svibnja 1905. Kronika sestara domenikanki u Šibeniku, 23. 02.1908. str.9.

30 Matica umrlih od 1927 – 1947. str. 209. redni br. 40, župa sv. Jakova, isto potvrđuje stanje duša Miljevci str. 29. (sada izgorjelo)

31 Kronika sestara dominikanki Šibenik, Samostan Gospe od Ružarija, 1953. str. 8.

32 Krštenica iliti Svjedočba rođenja i krštenja, župa Miljevci, Drinovci, izdana na 2 lipnja 1897. župnik fra Ivan Bronić. Matica rođenih, Miljevci, 1870.-1884. br. 26 str. 142.

33 Iz iste porodice potječe franjevac O. fra Mate Gverić, Provincije Presvetog Otkupitelja i njegova rođena sestra s. Zdravka Gverić, franjevka od Bezgrješne (Šibenske franjevke), te fra Franjo Samodol, Provincije Presvetog Otkupitelja, (čija majka je rođena Gverić). Njihovu djedu Mati bile su rođene sestre: s. Imelda Jurić i s. Tomazina Jurić.

34 Usp. Jure Krišto, Sto godina nije samo prošlost, Zbornik proslave 100. obljetnice Kongregacije sestara dominikanki svetih Anđela čuvara, Glas Koncila, Zagreb, 2007. str. 80.

35 Isto. str. 80.

36 Isto. str. 57-58. Biografski podaci “ O. Anđeo Marija Miškov rođen je 28. studenoga 1848. na otoku Zlarinu kraj Šibenika. Na krštenju je dobio ime Ivan-Andrija. Otac Ivan bio je po zanimanju pomorac, a majka Tomka, rođ. Beban (20.IX. 1826.-2.IX. 1866.), domaćica. Ostao je bez oca kada su mu bile manje od dvije godine. Majka se ubrzo preudala u Rogoznicu za udovca Marka Lovrić-Caparina, s kojim je živjela 11 godina, ali nije imala poroda. Majka je ponovno ostala udovicom 1864.” ...Ivan-Andrija je u dobi od 12 godina stupio u dominikansko sjemenište u Bolu, na otoku Braču...Primio je dominikanski habit u Bolu 6. ožujka 1862. te započeo godinu novicijata u Dubrovniku. Na oblačenju je dobio ime Anđeo Marija. Prve je zavjete položio 19. ožujka 1865. u Dubrovniku, a svečane 1868. u Šibeniku. Studij filozofi je i teologije nastavio je u Splitu kod o. Jordana Zaninovića, budućega hvarskog biskupa, zatim u Šibeniku i Dubrovniku. Za svećenika je zaređen 11. lipnja 1871. u Kotoru.

37 Nekrolog setara Dominikanki, Korčula, 20. VII. 1924.

38 Krštena 01. 10. 1893. u crkvi Imena Isusova na Miljevcima. Krstio je O. fra Mijo Bronić, a krsna kuma je Manda Bačić, žena Lovre.

39 Usp. Šematizam biskupije Splitsko-Makarske, 1925. str. 148.

40 Arhiv Kongregacije Korčula, Nekrolog od 1960- bez oznake stranice

41 U matici umrlih župe sv. Jakova u Šibeniku od 1949- str.47. red. br. 27. U opasci piše: “ Bila je uzorna redovnica u samostanu sestara dominikanki...”

42 Krštena 02. 02. 1885. u crkvi Imena Isusova. Krstio je O. fra Danijel Marin, krsna kuma je Manda Ivić. Matica krštenih, Miljevci od 1884.-1896. br.19.

43 JURE KRIŠTO, Stoljeće služenja Bogu, Redu i Narodu, Kongregacija sestara dominikanki Sv. an čuvara, Korčula - Zagreb, 2005. str. 78.

44 AKK, u nekrologu piše: “ Svojim ozbiljnim, savjesnim redovničkim životom bila je svijetli primjer mlađim sestrama...

45 Matica krštenih u župi Miljevci od 1896. – str. 110. br. 18. ( s. Andronika je bila teta Stanku Čiminu, očeva sestra)

46 Arhiv Družbe sestara milosrdnica Zagreb, (ADSM) Iz Ljiljan Bašče ( u spomen našim pokojnim sestrama, koje su umrle 1948. godine)