Franjevci iz Miljevaca

Fra Šime Samac

 

Karizma svetog Franje razvila je duboko korijenje i kroz stoljeća donosila obilne evanđeoske plodove i u hrvatskom narodu. Tako su i na ovom krševitom tlu podno Promine, a nadomak zelene ljepotice Krke i ne manje lijepe Čikole, nadomak visovačkog samostana, na miljevačkoj goleti stasali i živjeli brojni redovnici vođeni Franjinim načelom: non soli sibi vivere, sed et aliis profi cere.

Kao pravi pastiri svoga naroda i stoljećima jedini pravi intelektualci u siromašnom i raznim nedaćama šibanom puku, zdušno su nosili teret odgovornosti za sudbinu povjerenog im naroda. U samostanima i ostalim sakralnim objektima kao i pod vedrim nebom poučavali su narod ne samo vjerskim i moralnim istinama, nego i osnovama pismenosti, računanju, povijesti, boljem načinu obrađivanja škrtoga dalmatinskog kamenjara… Budili su duh narodne svijesti, čuvali jezik, podizali kulturne ustanove. Bili su, dakle, i ostali širitelji uljudbe, skupljači narodnog blaga, čuvari baštine i nacionalne svijesti, vođe u obrani slobode i samobitnosti svoga naroda. Veliki hrvatski majstor pera A. G. Matoš našeg franjevca ovako skicira: “Užasne prilike,(…) harahu kod nas tri vijeka, a u Bosni šest stoljeća ujak, samo ujak, gvozdenim disciplinama opasan franjevački fratar, junak i svetac, učitelj i mučenik, diplomat i svećenik, vojnik prosjačke crkve i zatočenik poprosjačenog naroda, mogaše izdržati vječnosti tih paklova.(…) Narodni ti pastiri ne bijahu mirnjačine i licemjerni bogomoljci, odbijeni od svoga plemena, već junaci i narodnjaci kakve ih još danas viđamo kroz pripovjetke Šimunovićeve...” Uranjajući u povijest prebiranjem arhivskih “listina” ili pak objavljene građe pred nama defi liraju likovi fratara kulturnih i znanstvenih djelatnika, teologa, pisaca, književnika, povjesničara, arheologa, kolekcionara, glazbenika, slikara, kipara i graditelja… Za ovaj ogled izdvojeni su primjeri trojice Miljevčana, koji su u široj društvenoj zajednici svojim djelovanjem ostavili dubok trag. Fra Petar Krstitelj Baćić bio je dugogodišnji profesor i odgojitelj franjevačke mladeži. Ostavio nam je brojne kulturno-povijesne priloge, religiozno-poučne članke, crtice, pripovijesti i osvrte, ali i tisuće rukopisnih stranica. Svi mu tekstovi odišu ljubavlju i revnošću za Crkvu i domovinu. Fra Petar Grabić, profesor fi lozofi je i dogmatike, istakao se kao teolog i vrstan pisac. Prepoznatljiv je nadasve kao upravitelj i graditelj. U upravi Provincije proveo je 36 godina, od toga 16 godina kao provincijal. Toliko je sebe i svojih osobina utkao u život i djelovanje zajednice, da se u jednom razdoblju ona zvala “Grabićeva Provincija”.

Fra Jure Samac, dugogodišnji pastoralni radnik, bio je defi nitor Provincije i u dva navrata gvardijan na Visovcu. Gorljivi pastoralac i duhovni asket širio je u župama pučku prosvjetu, brinući se tako da narod dobije valjano štivo za svoj vjerski, kulturni i gospodarski napredak. Dozvolom starješina prosio je i priskrbio mnoga novčana i materijalna sredstva za gradnju visovačkog samostana. Bio je muž čvrsta karaktera i jakoga duhovnog profi la. U prilogu se, prema dostupnim podacima, donosi i popis svih poznatih te kratki curriculum vitae danas živućih franjevaca podrijetlom iz Miljevaca.

***

S nadom da bi mogao postati mučenik, sveti se Franjo 1212. godine, tj. šeste godine svog obraćenja, iz Ancone zaputio u Kristovu domovinu propovijedati evanđelje Saracenima. Međutim, protivnim je vjetrovima bio bačen u Sclavoniju, tj. na hrvatsku obalu Jadrana. Prema novijoj franjevačkoj historiografi ji on je triput dolazio u naše krajeve.1 No, neovisno o tome je li, koliko puta i na kojem mjestu svečeva stopa stupila na hrvatsko tlo, u njemu je njegova karizma razvila duboko korijenje i kroz stoljeća donosila obilne evanđeoske plodove. Prema povijesnim vrelima još za Franjina života (1214.) u Trogiru je postojalo franjevačko obitavalište (locus), a 1217. je na Generalnom kapitulu u Asizu osnovana Provincia Hungariae, koja se zapravo prostirala južno od Drave i Dunava uključujući, dakle, hrvatske krajeve. Krajem 13. stoljeća na istočnoj jadranskoj obali već je bilo dvadesetak samostana Manje braće.

Poznato je da na ljudsku dušu primjeri snažno djeluju. Uostalom i drevna izreka kaže verba movent, exempla trahunt - riječi potiču, primjeri privlače. Tako je Franjino kreposno življenje protivno kōdu ovog svijeta kroz vrijeme i prostor isijavalo veliku privlačnu snagu. Mnoge su osobe nasljedovale Franjin stil života i na taj se način htjele suobličiti samome Kristu. Tako su i na ovom krševitom tlu podno Promine, a nadomak zelenih ljepotica Krke i Čikole, na ovoj miljevačkoj goleti stasali brojni Franjini sinovi (njihov popis donosimo u prilogu), koji “već stoljećima obijaju sivo kamenje, obilaze ubave doline Zagore i suncem okupano Primorje kao duhovni pastiri, ispovjednici i propovjednici”.2

Načelo svetog Franje non soli sibi vivere, sed et aliis profi cere (ne živjeti samo za sebe, nego i drugima koristiti) njegovi su duhovni sinovi smatrali glavnom regulom svoga života. I franjevci Provincije Presvetog Otkupitelja u svom poslanju i djelovanju uz dušobrižništvo su, kao pravi pastiri svoga naroda i stoljećima jedini pravi intelektualci u siromašnom i raznim nedaćama šibanom puku, zdušno nosili teret odgovornosti za sudbinu povjerenog im naroda. Značajan su doprinos dali i na društvenom, prosvjetnom, znanstvenom, kulturnom i političkom području. Pronosili su luč prosvjete i poučavali ljude boljem načinu obrađivanja škrtoga dalmatinskog tla i korištenju plemenitijih ratarskih kultura; u svojim samostanima i po župskim kućama pa čak i pod vedrim nebom poučavali su djecu ne samo vjerskim i moralnim istinama, nego i osnovama pismenosti, računanju, povijesti, zemljopisu i pjevanju. Budili su duh narodne svijesti, čuvali jezik, podizali kulturne ustanove. Bili su dakle i ostali širitelji uljudbe, skupljači narodnog blaga, čuvari baštine i nacionalne svijesti, vođe u obrani slobode i samobitnosti svoga ispaćenog i čestim nepravdama tuđinskih gospodara obespravljenog naroda. Sa svojim su narodom na ovim bespućima zajedno živjeli povijesnu sudbinu dijeleći s njim dobro i zlo, ali ujedno gradili i bolju budućnost.

Uranjajući u povijest prebiranjem arhivskih “listina” ili pak objavljene građe pred nama defi liraju likovi fratara kulturnih i znanstvenih djelatnika, teologa, pisaca, književnika, povjesničara, arheologa, kolekcionara, urednika, glazbenika, slikara, kipara i graditelja. Mnogi od njih su prosvjetni pioniri; mnogi su se istaknuli u unaprjeđenju poljodjelstva, drugi pak u ljekarništvu; jedni su voditelji crkvenih ili građanskih ustanova, drugi pak predvodnici u brojnim migracijama puka, politički radnici i borci za narodna prava, vojni kapelani i vojskovođe, spremni na posvemašnju žrtvu za vlastite ideale. Brojne pisane pohvale biskupa i državnih službenika koje se čuvaju u samostanskim arhivima svjedoče o njihovoj predanosti i zaslugama. Zahvaljujući duhu pobožnosti i požrtvovnosti, sinovi svetog Franje su uspjeli opstati na teškom terenu naše domovine i odigrati povijesnu ulogu u očuvanju naroda i vjere.

Skica za portret našeg franjevca iz pera velikoga hrvatskog pjesnika i pozornog istraživača vremena A. G. Matoša ovako izgleda: “Užasne prilike,(…) harahu kod nas tri vijeka, a u Bosni šest stoljeća ujak, samo ujak, gvozdenim disciplinama opasan franjevački fratar, junak i svetac, učitelj i mučenik, diplomat i svećenik, vojnik prosjačke crkve i zatočenik poprosjačenog naroda, mogaše izdržati vječnosti tih paklova.(…) Narodni ti pastiri ne bijahu mirnjačine i licemjerni bogomoljci, odbijeni od svoga plemena, već junaci i narodnjaci kakve ih još danas viđamo kroz pripovjeteke Šimunovićeve…”.3

Petar Bakula, Jure Božitković, Paškal Buconjić, Didak Buntić, Ivan Despot, Filip Grabovac, Ivan Franjo Jukić, Andrija Kačić Miošić, Petar Knežević, Silvestar Kutleša, Leopold Bogdan Mandić, Grga Martić, Lujo Marun, Ante Konstantin Matas, Šimun Milinović, Stanko Petrov, Lujo Plepel, Andrija Resica, Roko Rogošić, Vinko Šalinović, Andrija Šaravanja, Stjepan Zlatović - imena su samo nekolicine iz te nepregledne vojske zaslužnika. Mi smo za ovaj ogled izdvojili primjer trojice franjevaca Miljevčana, koji su u široj društvenoj i vjerničkoj zajednici svojim djelovanjem ostavili dubok trag.

Petar Krstitelj Baćić – povjesničar, odgajatelj, duhovnik

Petar Grabić – teolog, upravitelj, graditelj

Jure Samac – pastoralni djelatnik

 

Fra Petar Krstitelj Baćić, rodio se u Brištanima 1. 10. 1847., a umro na Visovcu, 20. 7. 1931. Veći dio svoga života proveo je u Sinju najprije kao gimnazijalac (od 1864.), zatim kapelan (1872.), prefekt pitomaca franjevačkog sjemeništa (1873.-1904.), predavač zemljopisa, povijesti i latinskog na gimnaziji (1876.-1904.); direktor gimnazije (1904.-1907.) te sjemenišni duhovnik (1909.-1925.). Bio je i učitelj bogoslovlja u Makarskoj, kustos Provincije te župnički pomoćnik. Fra Petar se osobito zanimao za narodnu prošlost, povijest franjevaca i pojedinih krajeva te za pučki jezik. Osim nekoliko tiskom objavljenih knjiga i brojnih članaka, potvrđuje to golema rukopisna ostavština koja se čuva u arhivima samostana u Sinju, Šibeniku i na Visovcu.

Ljubav prema vjeri i dragoj domovini (i provinciji) kao Leitmotiv provlači se u svim njegovim tekstovima. Povijesnim je temama pristupao pomalo romantičarski s očitom didaktičkom tendencijom. Tako piše i pedesetgodišnji život “sinjskog gimnazija”, ističući kako “naša provincija ima zlatnu povijest, povijest pisanu ne na pergamenama i papiru, nego u živoj duši i srcu hrvatskoga našeg naroda.”4 On želi zaboravu oteti negdašnje franjevce i njihov doprinos opstojnosti narodnog bića, ali isto tako svojim suvremenicima posvijestiti njihovu vlastitu ulogu.

“Iz ovoga kratkoga pregleda njihova književnog rada lasno se je uvjeriti, da su Franovci uviek bili i knjigom, kao i svačim drugim, što je bilo na dobrobit svomu narodu, koristni. Radili i kao svećenici i kao književnici i kao učitelji i kao pastiri, kao vodje prosvjetitelji svoga dragog hrvatskog naroda… Oni tiskaju nabožne knjige za puk u prostom slogu i u pjesmama, da mu uzdrže duh u pobožnosti, da mu se duša uzdigne na nebeska razmatranja, da nadje utjehe u tugama i nevoljama svagdanjih napora… Otci Franovci bili su pravi naši Makabeji, koji su narod hrvatski vodili, učili, branili, tješili, za nj se izlagali i stradali…5

Kao povjesničar on pomno bilježi svjedočanstva drugih, posebice o zaslugama fratara za narod i Crkvu. Svaki njegov prikaz djelovanja franjevaca ima istu motivaciju, kao što sam veli:

“Sve ovo, što sam napisao, tom sam jedinom namjerom napisao, da uvidimo, koliko je bila slavna naša provincija odkako je samostalna, da se prošlim njizinim djelima, vrlinama, koje je izvela na slavu Božju, za spas duša kršćanskih, za prosvjetu svojega naroda, podpunim ponosom dičimo, te da ostavimo našim nastupnicima, nasljednicima žive primjere ljubavi, rada, samozataje i svih drugih krjeposti, što su naše predšastnike resile, te im bude budilom, da nastave i oni istim tragom, istom samozatajom, istom ljubavi raditi, truditi na procvat majke provincije, na korist vjere i domovine.”6

Osim kulturno-povijesnih priloga, pisao je religiozno-poučne članke, crtice, pripovijesti i osvrte te objavio nekoliko knjižica u duhu franjevačke literature 18. st. Surađivao je u brojnim listovima, kalendarima i časopisima.7 Njegov prosvjetno-apologetski angažman u La Dalmazia cattolica zrcali njegovu revnost za domovinu i vjeru. On smatra da “bi bila sramota da ne pomaže umnim radom jedino glasilo u nas takve struke.” Osjeća se obveznim “koje zrnce posijati na polju vjerozakonske obrane”, inače mu duša ne bi bila mirna, jer “treba nam stati kao odbojnicim na braniku vjere, ne samo proti muklim i tudjim neprijateljima, dali i proti otudjenoj i zašloj braći našoj, i proti izdajicama svoje Crkve.”8 Naime, u vrijeme “obće pokvare, nereda i kaosa svietskih liberalnih mudrikanja”9 “nami, uz ovakve protimbe i nemisli, nedolikuje kao kršćanima mučati. Liečnik duševnih bolesti svoga naroda valja da čupa svako zlo i nered bez ogleda ma bilo kojega.”10

Neke njegove polemičko-kritičke misli poput maksima sažimlju univerzalnu mudrost, i danas aktualnu. Tako primjerice piše: “Uza sve poznanje današnjih naprednih izuma i genijalnih pothvata, puk je divljačan i neugladjen, ako uza biele narukvice, crnimi dieli dûši slobodu koja mu je ulita od Boga u dušu. … mi neželimo prosvjete koja otudjiva djecu našu Bogu, rodu i domovini. …

Ni znanost, ni izumi nisu za naobrazbu puku, ako nejmadu u Kristovoj slobodi izvora i naslona. Sve što nevodi k Bogu, od Boga nije…“11 Zapazio je on kako “današnji viek varkâ uma ljudskoga i svestranih zahoda, zanešen za sliepom ljepotom i prividnom srećom, čim namišlja čovjeka većma prosvietliti, baca ga u dublje neznanstvo i u fi zični i moralni kâl…”12. Štoviše, ustvrdit će da “današnje naukovanje… traži prosvjetu u tminah; užiže svjetlost na ogarku starog luča poganskih propanulih naroda.”13

Zato je pozivao na oprez i iskazivao nezadovoljstvo proklamiranim napretkom i slobodom “... u osjeni nove slobode, množe se knjige, a tupe se umovi; … u osjeni nove slobode uza svu prosvjetu množe se šuplje tikve pune praznovjerskog vjetra…”14 Zapažao je vjekovnu pojavu i žalostio se zbog nje videći kako nam “djeca puna zdravlja duše i tiela van domovine podje, a vrati se kad i kad prazne glave i prazna srca.”15 Njegov profi l odgajatelja dopunjuju njegove riječi:

“Mi i danas uzgajamo u gimnaziju svačiju mladež bez razlike; uzgajamo im srdce, oplemenjujemo im osjećaje, prosvjetljujemo um; uzgajamo ih, svjedok nam je savjest, koliko i kako bolje možemo, da budu vjerni Bogu, kralju i hrvatskoj domovini. Uzgajamo ih u pravom smislu uzgoja, u koliko je to moguće dostignuti u zemanima današnjeg preokreta. Učimo ih, da ljube Boga vjerom živom i djelotvornom, da ljube našega dobroga vladara i kralja Franu Josipa, da ljube svoju hrvatsku domovinu, koja nam je zajednička majka; da ljube mir, red, pravicu; da budu na ponos roditeljima, učiteljima i domovini.”16

Za vrijeme u kojem je živio kaže kako “čuje se s kraja na kraj svieta odjek bezvjerskog glasa i luč krive liberalske prosvjete daleko plamen pruža, mnogi lete za njom nadajuć se sreći i blagostanju.”17 “Dižu se odasvud jata paklenih najmenika, na Crkvu, na Red, na Provinciju. Framašunska sekcija, socijalisti, anarhisti, liberalci, odmetnici od crkve i Boga, hoće da vlada pakao na zemlji.”18

To ga nije obeshrabrilo jer je znao “kako je svaki viek imao svojih mana i rana, imao je i liekova shodnih”: taj lijek su redovničke zadruge. Takva bi zadruga “po svom zvanju i ustanovi liečila rane čovječanstva, oplemenjivala duše i srdca. Redovnici su Crkvi Kristovoj ono što su jasne zviezde prostoru nebeskom…” 19 A za prostor koji ga životno zanima zaključuje: “Franovci naši branit će svoj dragi siromašni narod od bezvjeraca, kako su ga u prošlosti branili od Turaka.”20

Dakle, iako je živio u burnom i prijelomnom vremenu, nije se predavao ni zdvajao, nego djelovao i druge pozivao: “Dok je još vriemena, ostajmo braćo, na branicih vjere, da nam se ne ušulja vuk razdiralac medju stado.”21 Pred kraj života samoispovjedno zapisa: “Braćo! Ljubio sam Red i Provinciju pak sam ovo sastavio da prinesem slavi Roda, Reda, naroda, Provincije svoje. Sve neka je na slavu dragoga Boga.”22

Petar Grabić rodio se u Širitovcima 28. 11. 1882., a umro u Splitu 29. 3. 1963. svoju je izobrazbu završio u provincijskim učilištima (gimnaziju u Sinju, fi lozofiju i bogoslovlje u Šibeniku i Makarskoj), a zatim na franjevačkom učilištu Antonianum u Rimu, gdje je na papinskom institutu Sapienza stekao doktorat “in sacra theologia”.

U provinciji je obnašao razne dužnosti: kao profesor predavao je dogmatiku i filozofi ju u Zaostrogu i Makarskoj od 1905. do 1925; bio je prefekt studija od 1919. do1925. i odgojitelj 14 godina. U upravi Provincije proveo je 36 godina (bio je tajnik Provincije, provincijal u šest mandata - ukupno 16 godina - i kustos 12 godina). Za njegove je uprave Provincija dosegla najviše vrhunce. Osim toga, bio je generalni pohoditelj za Provinciju Bosnu Srebrenu (u dva navrata), za Hercegovačku provinciju, Provinciju sv. Jeronima (u dva navrata) za Provinciju Presvetoga Spasitelja u Slovačkoj i za Provinciju svete Marije Anđeoske u Poljskoj. U poratnim je godinama (1947.-1951.) bio politički sužanj komunističkog režima u Staroj Gradiški.

Grabić je nesumnjivo bio velik mislilac i plodan pisac. Bio je suradnik brojnih hrvatskih i inozemnih kako crkvenih, tako i svjetovnih glasila23 u kojima je objavljivao svoje radove pretežito dogmatsko-apologetskog karaktera. Također je bio utemeljitelj i dugogodišnji urednik provincijske Nove revije i suurednik Riječi Božje. Osim objavljenih radova mnogo ih je ostalo u rukopisu i ta se ostavština čuva u samostanskim arhivima u Makarskoj, Splitu i Zagrebu.24

On nije pisao da istakne svoju učenost, nego da, kao čovjek okrenut praksi, izloži životne principe te da čovjeka privede Bogu. Radovi su mu poticajni, dogmatika skoro uvijek spojena s apologetikom. U više se navrata pozabavio aktualnim temama koje su nametala razna moderna i modernistička učenja te ih na zasadama skolastičke fi lozofi je pobijao. Naime, studirajući u Rimu Grabić je upoznao tendencije moderne filozofije i raznih modernističkih pokreta, posebice modernizma – struje liberalnih katolika,

koji su se zanosili idejom pomirenja Katoličke crkve s nekatoličkim svijetom, prilagođavajući katoličko učenje modernim strujama u fi lozofi ji, teologiji i u kritičkom proučavanju povijesti. U njima su Kristovi namjesnici Lav X. i Pio X. vidjeli skup svih zala te pozivali “natrag Tomi; natrag skolastici”. Vrativši se u Provinciju predano je radio da pokaže pravi smisao skolastičke filozofije, značenje i moć tradicionalnog učenja protiv modernih zabluda. U polemikama koje teže rivalstvu i isključivosti Grabić smatra “da su se fi lozofi ja i teologija u Srednjem vijeku, i kod prvaka skolastike sv. Tome i Duns Skota, uzajamno pomagale.”25 Protiv voluntarizma njemačkog fi lozofa Kanta, koji je volji oduzeo ono što je čini specifi čno ljudskom, tj. razumnost, Grabić na tragu skolatističke nauke (nil volitum nisi praecognitum; ignoti nulla cupido) energično zagovara tu razumnost, ističući da volja s razumom tvori jedinstvo.26 Filozofski nazor, posebice francuskog modernista Loisyjea, da čovjek ne može upoznati stalne istine Grabić osporava upravo pomoću naravne fi lozofi je.27 U raspravi Velika cijena znanstvenih zabluda, koje oštro kritizira, konstatira kako je hrvatska inteligencija “zadahnuta idejama, koje se kose sa rezultatima prave znanosti i sa zahtjevima zdrave fi lozofi je i kršćanske religije”.28 I na području psihologije on se oslanja na stoljetnu baštinu, ističući kako prava znanost štiti interese kršćanske fi lozofi je, dok ih samo njezina zloporaba hoće uništiti.29 U nekritičkim težnjama oko jedinstva Crkve snažno brani instituciju papinstva, smatrajući ga osnovom kršćanstva, crkvenosti i istinitosti (“Ubi Petrus, ibi Ecclesia”; “Ubi Petrus, ibi veritas”; “Ubi Petrus, ibi christianitas”). Prema njegovu mišljenju, neshvaćeno papinstvo (glede primata i nezabludivosti) i pretjerani nacionalizam istočnih Crkava ozbiljna su zapreka ekumenizmu.30

Isto se tako na tragu misli franjevca Duns Scota istaknuo svojim učenjem i dokazivanjem dogme o Marijinu bezgrješnom začeću: Marijino božansko majčinstvo izvor je svih povlastica Blažene Djevice. Kao njezin veliki štovatelj u Zagrebu je zamislio i osnovao samostan i crkvu Majke Božje Lurdske, a nakon ustanovljenja svetkovine Krista Kralja zalagao se da se ustanovi i “Festum Mariae Reginae” te da se nakon defi nicije Bezgrješnog Začeća defi nira i dogma Primata Kristova i Marijina sveopćeg posredništva.31

Pored svega toga, neki smatraju da je njegov najveći doprinos, u upravi Provincije u koju je ušao kao definitor 1913. i ostao sve do 1949. Kroz tih 36 godina stekao je brojna poznanstva s važnim crkvenim i svjetovnim osobama te bio u prilici sudjelovati u događajima i odlukama važnima ne samo za Provinciju, nego i za Crkvu uopće. “Moćni Grabić” je u predratnom crkvenom i političkom životu igrao značajnu ulogu i njega su se pribojavali ne samo njegovi podložnici redovnici, nego pomalo i crkvene pa i državne ondašnje vlasti, jer je svatko morao voditi računa o njegovu mišljenju.32

O veličini njegovih zasluga za Provinciju svjedoče brojna djela čiji smo danas baštinici i uživaoci: između ostalog zaslužan je, kao što je spomenuto, za gradnju samostana i crkve Gospe Lurdske u Zagrebu, gdje je bio prvim gvardijanom od 1931. do 1937; zatim za gradnju crkve i dogradnju samostana u Makarskoj, za gradnju zvonika u Sinju te za pokretanje gradnje nove crkve Gospe od Zdravlja u Splitu. Golem je i njegov doprinos na kulturno-prosvjetnom planu: izborio se za pravo javnosti rada gimnazije u Sinju, a franjevačka bogoslovija je dobila pred državom priznanje i pripadajući status. I inače posebna i trajna mu je briga bila oko unaprjeđenja provincijskih škola te izobrazbe profesora.

Godine 1927. osnovao je tiskaru “Kačić”. Na Generalnim kapitulima zdušno se zalagao za slavenske provincije i bio je pokretač slavenskih franjevačkih kongresa; zdušno je pomagao i provincijsku koloniju u Rimu, koja je u Skotističkoj komisiji radila na kritičkom objavljivanju djela blaženog Ivana Duns Scota te u marijansko-mariološkom pokretu koji je prerastao u Papinsku Marijansku akademiju.

Ukratko, toliko je sebe i svojih osobina unio u život i djelovanje zajednice, da se u jednom razdoblju ona zvala Grabićeva Provincija. Ukratko, “Petar Grabić spada u red onih odličnika, kojima je vječni promisao zabilježio, da prolazeći ovozemnom stazom užižu žižak života u raznim trajnim djelima i spomenicima, te tako preko njih da i njihov duh i uspomena živi i dalje djelujući kroz vjekove na slavu Svevišnjega.”33

Fra Jure Samac rodio se u Brištanima Gornjim 1853., a umro u Stankovcima 11. 6. 1917. Gimnaziju je završio u Sinju, novicijat na Visovcu 1872. bogoslovno-filozofski studij u Šibeniku i Makarskoj. Prvu misu slavio je 1876. godine. U dva je navrata bio gvardijanom na Visovcu (1886. i 1898); bio je i definitor Provincije. No, prvotno i najviše bio je pastoralni djelatnik zauzet za spas duša i to kao župnik u Lišanima (9 godina); u Rupama, za neko vrijeme u Vrlici i Promini, a najviše u Stankovcima (21 godinu). No, osim vjersko-moralnog odgoja naroda brinuo se i za njegov ekonomski prosperitet pa ga je i u tome poučavao i općenito prosvjećivao i kulturno uzdizao. Također je bio brižan upravitelj i unaprjeditelj crkvenih dobara i graditelj. U Stankovcima je podigao pet mramornih oltara. Svu je župničku ušteđevinu dopuštenjem starješina dao samostanu Visovcu za popravak i dogradnju novoga krila.

Tko je i što bio fra Jure Samac najbolje mogu reći njegovi suvremenici pa stoga donosimo nekoliko svjedočanstava: najprije iz okružnice provincijala Fra Frane Lulića, kojom je braći cijele Provincije javio o njegovoj smrti: “Naš časni i dragi O. Fra Jure, nije se kitio visokim znanjem, ali je, kao rijetko tko, kitio se svojim uzor redovničkim vladanjem, svojim čistim svećeničkim značajem, svojom živom, djelotvornom vjerom i svojom ljubavi za svoj Red, i svoju redovničku zadrugu. U svemu trijezmen i razborit, i kao župnik i kao samostanski starešina, znao je siromaha pogledati, a prijatelja, osobito Brata redovnika i svećenika, drago i bratski dočekati... U O. Fra Juri naša Provincija gubi jednoga od onih redovnika, koji za života nameću se časti i štovanju svakoga, a nakon sebe dadu oćutiti težko popravljivu praznoću...”34

Nekrolog mu je objavila i “Smotra Dalmatinska”, službeni list dalmatinske vlade,35 gdje između ostalog za nj kaže: “Vrstan bijaše svećenik, čelik značaj, uzoran čovjek i rodoljub. U redodržavi Presvetoga Odkupitelja uživao je osobiti ugled.” A hrvatsko-katolički list “Novine” (Zagreb)36 o fra Juri piše da je “bio jedan od najvidjenijih i najuvaženih redovnika te Provincije. Uzoran svećenik, čvrsta i nesebična karaktera, pun dobrote, duševne odgoje i iskrenosti; živio je samo na slavu Božiju i obće narodno dobro. Kao pravi pastir, isticao se je u radu za narod, privodjajući ga k religiosnom življenju, a gdje je god mogao širio je pučku prosvjetu, starajući se, da narod dobije valjano štivo. Iztakao se je i u gospodarskom radu, jer je uvidio, kako jedino gospodarska neodvisnost može seljaka da spasi od lihvarskih nesmiljenih ruku... U potrebi je znao svakome priteći u pomoć, a osobito siromasima. ... U Stankovcima je župnikovao, u dva navrata, preko dvadeset godina. Pod njegovim se župnikovanjem ovo selo tako podiglo, u kulturnom i gospodarskom pogledu, da se danas ubraja medju najnaprednija sela u Ravnim Kotarima... Podpomogao je uvijek katoličko novinstvo, a na njegovom si stolu mogao viditi sve časopise i listove koje je pokrenuo katolički djački pokret...”

Sačuvano nam je jedno svjedočanstvo važno jer ga je napisao čovjek koji je živio s fra Jurom i jer odiše priprostom iskrenošću. Prema njemu fra Jure je redovito propovijedao “o Bogu i Kristu i ljubavi bližnjega svoga”. Bio je jako pobožan; “redovito popodne u četiri sata uzimao brevijar i molio ofi cije za svoje župljane redovno i kroz tu molitvu bi on i sam poklonio svoja kolina... I to je viđao njegov sluga svakoga dana redovito.” Odlazio je na duhovne vježbe “za 15 dana da očisti svoju dušu”; redovito se i ispovijedao, a ispovijedao je i subraću, o čemu čitamo: “... I sluga opazi di fra Jure križa nad fra Antom [Skračićem] to ga ispovida i on kleče ispred njega fra Jure.” Djecu je u školi poučavao vjeronauk o Bogu i ljubavi da poštuju svoje starije i sve u selu... djeci od četvrtoga do šestog razreda dijelio je besplatno Biblije. Dječake ministrante i slugu naučio latinski odgovarati misu; bio uslužan nepismenim seljacima u svemu priticao u pomoć i kod same vlasti.37

Prilažemo prijepis fra Jurina pismo župljaninu u vojsci kao izravno svjedočanstvo o njemu i vremenu u kom je živio:

“Stankovci, 25/8. 1915.

Dragi moj Anselmo!

Primio sam tvoju pismu i liepi i ugodni pozdrav. Najlipša hvala na sijećanju. Bog te kripio i pomagao u svim časim tvoga života, a osobito sada na bojnomu polju, Gospa te čuvala od taneta neprijateljski kojoj se moli i utiči te se zdrav svojim milim povratiš. Neću te zaboravit u molitvam, te uhvam u Svemogućeg Boga daćemo se opet viditi u tvomu zavičaju Stankovcima. Bogu hvala amo se žive priličito, na čeljadi ima ognjice nu nije pomora. Godina osrednja rodom, vinogradi su pritrpili od peronospore, u neki bit će priličito u neki slabo. Gospa velika prošla u miru imao sam tri misnika oni dana o Gospi. Svita se ispovidilo dosta a i lemozine palo više nego drugi godina, a to sve za zdravlje vojnika i da se povrate kući zdravi. Priporučujem ti čistu savjest (duševnost) Bog te kripio i pratio svojom milosti da se zdrav povratiš kako ti želi i od Boga moli tvoi Fr. Jure.”

 

Živući franjevci iz Miljevaca

Fra Frane (Jakov) Samodol (Miljevci, 16. 4. 1936.) novicijat je završio na Visovcu 1954./55.; svečano se zavjetovao u Makarskoj 1961; za svećenika zaređen 1964. Kao svećenik sve je vrijeme pastoralno djelovao kao župski pomoćnik u Podbablju i Imotskom, a kao župnik u Dubravi, Bilicama, Perkoviću, Drnišu Kruševu i Perušiću te kao gvardijan u Karinu. Uz podizanje stada istakao se i kao graditelj, posebice kao voditelj građevinskih radova (1975./76.), voditelj izgradnje nove kuće u Drnišu, te obnovitelj župskih crkava i kapela gdje god je pastoralno djelovao. Bio je član provincijskog Pastoralnog vijeća (1973.-1976.) i član Ekonomsko-građevinskog vijeća (1970.-1973.).

 

Fra Petar (Ive) Pletikosa (Brištani, 17. 5. 1936.) novicijat je završio na Visovcu 1954./55.; svečano se zavjetovao u Makarskoj 1961; za svećenika zaređen 1964. Službovao kao župski pomoćnik u Piramatovcima, a kao župnik u Čistoj Velikoj, Lišanima, Šibeniku/Šubićevcu, Crivacu, Prugovu, Mirloviću, Kljacima, Banjevcima, kao gvardijan u Zagrebu, samostanski ekonom u Zagrebu te ispovjednik u Šibeniku. Bio je definitor provincije (1987.) i član Ekonomsko-građevinskog vijeća (1997.-2000.). Posebno se istaknuo i gradnjom crkvenih objekata i župničkih stanova (crkva u Čistoj Velikoj; župska kuća i početak gradnje nove crkve u Lišanima; dovršetak radova na novoj kući uz crkvu te nastavak radova na novoj crkvi u Zagrebu, obnova crkve i župske kuće u Mirloviću …). Sada je ponovno župnik u Banjevcima.

 

Fra Mate Gverić (Brištani, 3. 11. 1943.) novicijat je završio na Visovcu 1961./62., svečano se zavjetovao u Makarskoj 1967., za svećenika zaređen 1971. Službovao kao pomoćnik magistra bogoslova u Makarskoj, župski pomoćnik u Runoviću i Metkoviću, kao župnik u Metkoviću, Unešiću, Kijevu, Šibeniku /Šubićevcu i Drnišu te kao gvardijan i upravitelj župe u Zagrebu. Bio je definitor provincije 1985.-1988. Sagradio je novu crkvu na Kladi u Metkoviću, a na Šubićevcu je pratio /vodio gradnju pastoralnog centra sv. Ante. Danas je župnik i dekan u župi Gospe od Ružarja u Drnišu.

 

Fra Šime Samac (Brištani, 5. 5. 1946.) novicijat je završio na Visovcu 1963./64., svečano se zavjetovao u Makarskoj 1970., za svećenika zaređen 1972. Poslijediplomski studij na Salezijanskom sveučilištu u Rimu završio je 1979. obranivši disertaciju “Creatività ed implicanze con la catechesi giovanile”. Od 1979. godine profesor je na Franjevačkoj visokoj bogosloviji u Makarskoj. Istodobno je i magister bogoslova (1979.-1985.), a defi nitor je provincije 1982.-1985. Član je Katehetskog vijeća pri BKJ i član odbora Katehetskih ljetnih škola, zatim član Međunarodne komisije u Franjevačkom redu za izradu dokumenata o evangelizaciji, član Biskupske komisije za “fenomen” Međugorje te pojedinih vijeća u Provinciji Presvetog Otkupitelja. Svojim izlaganjima sudjeluje na raznim vjerskim tribinama, drži predavanja na teološko-pastoralnim tečajevima i na Katehetskim ljetnim školama. Godine 1990. imenovan je meštrom novaka na Visovcu, a od 1995. ujedno predaje na dijecezanskoj Višoj teološko-katehetskoj školi u Zadru. U pet je navrata bio generalnim pohoditeljem: u Provinciji sv. Ćirila i Metoda - Zagreb (1990.), u Provinciji sv. Jeronima - Zadar (1997.), u Provinciji sv. Križa - Bosna Srebrena - Sarajevo (2000.), Mješovite zajednice “Kraljica mira” – Italija (2004./2005.) i Provincije Marijina Uznesenja - Mostar (2006./2007.). Objavio je niz znanstvenih članaka, uredio više knjiga i zbornika te bio suorganizator nekoliko simpozija. Godine 2003. izabran je za Generalnog definitora Franjevačkog Reda. Sada živi i radi u Rimu.

 

Fra Edvard Sokol (Berlin, 9. 10. 1977.). Osnovnu i srednju školu pohađao je u Berlinu (1984.-1994.); Franjevačku klasičnu gimnaziju u Sinju (1995.-1999.); novicijat na Visovcu (1999.-2000.). Svečane je zavjete položio u Drnišu 2005., filozofsko – teološki studij završio je u Splitu na Katoličkom bogoslovnom fakultetu (2000.-2007.). Za svećenika ga je u Splitu zaredio nadbiskup Marin Barišić 2007. Mladu misu slavi na Miljevcima 29. srpnja 2007.

 

Franjevci podrijetlom iz Miljevaca 38

1. Baćić fra Joso (Drinovci, 1835. + Visovac, 1909.)

2. Baćić fra Jure (Drinovci + Genova, 1829.)

3. Baćić fra Lovre (Drinovci, 1772. + Visovac, 1849.)

4. Baćić fra Mijo (Drinovci, 1810. + Drinovci, 1835.)

5. Baćić O. fra Blaž (Brištani, 1777. + Knin, 1846.)

6. Baćić O. fra Nikola (Drinovci, 1841. + Knin, 1868.)

7. Baćić O. fra Paskal, St. (Drinovci, 1816. + Stankovci, 1858.)

8. Baćić O. fra Petar Krstitelj (Brištani, 1847. + Visovac, 1931.)

9. Benković fra Benedikt (Brištani, 1762. + Visovac, 1830.)

10. Biladin – Šimić O. fra Ivan (Brištani, 1738. + Karin, 1789.)

11. Bogetić O. fra Frano (Bogetići, + poginuo u Lici 1650.).

12. Bogetić O. fra Mijo (- Jadrašić) (Bogetići, + Šibenik, 1662.). Bio je provincijal Provincije Bosne Srebrene.

13. Bogetić O. fra Petar (Bogetići, + Visovac, 1693.)

14. Bogetić O. fra Petar (Bogetići + 1770.)

15. Breulj (Breuljević) O. fra Bone (Drinovci, 1690. + Visovac, 1750.)

16. Breuljević (- Breulj) fra Marko (Drinovci, 1779. + Visovac, 1839.)

17. Bubalo fra Frane (Miljevci, + Šibenik, 1820.)

18. Galić O. fra Ante (Miljevci + Zečevo u Bukovici, 1649.). Poginuo u borbi protiv Turaka u Kandijskom ratu.

19. Galić fra Ante (Bogetići, 1794. + Šibenik, 1862.)

20. Grabić fra Petar (Širitovci, 1723. + Visovac, 1792.)

21. Grabić O. fra Petar (Širitovci, 1882. + Split, 1963.)

22. Gverić O. fra Mate (Brištani, 1943.)

23. Ivić fra Frano (mladji) (Drinovci, 1781. + Šibenik, 1836.)

24. Ivić fra Gabrijel (Drinovci, + Visovac, 1822.)

25. Ivić fra Serafi n (Drinovci, 1797. + Visovac, 1809.)

26. Ivić O. fra Frano (Drinovci, 1703. + Visovac, 1740.)

27. Ivić O. fra Mijo (Drinovci, 1797. + Visovac, 1851.)

28. Kulušić O. fra Mate (Ključ, 1818. + Visovac, 1883.)

29. Lovrić O. fra Hilarije (Širitovci, 1740. + Rodaljice, 1806.)

30. Lovrić O. fra Lovre (Širitovci, 1741. + Visovac, 1813.). Bio je lector theologiae, defi nitor provincije, provincijal i gvardijan Visovca u tri navrata.

31. Mazalin O. fra Ante (Bogetići, 1820. + Visovac, 1879.)

32. Mazalin O. fra Jere (Bogetići, 1744. + Visovac, 1818). Bio gvardijan i vješti drvodjelac; iznova je sagradio kor i pod korom velike ormare.

33. Miočević O. fra Frano (+ 1646.; poginuo u Lici kod Boričevca)

34. Perčin – Marojević O. fra Joso (Širitovci, 1781. + Visovac, 1850.)

35. Piljić O. fra Filip (1703. + Šibenik, 1772.)

36. Piljić – Mamut O. fra Ilija (mlađi) (Bogetići, 1737. + Knin, 1831.)

37. Piljić – Mamut O. fra Ilija (stariji) (Miljevci, 1698. + Visovac, 1772.)

38. Piljić O. fra Danijel (Brištani, 1746. + Kijevo, 1806.)

39. Piljić O. fra Filip (Brištani, + Šibenik, 1772.). Učen teolog, propovjednik, savjetnik, defi nitor i župnik.

40. Piljić O. fra Ivan (Brištani, 1801. + Visovac, 1835.)

41. Piljić O. fra Jakov (Brištani, 1733. + Visovac, 1795.)

42. Pletikosa O. fra Petar (1936.)

43. Puljić fra Martin (Miljevci, 1752. + Visovac, 1829.)

44. Puljić fra Martin, (Karalić, 1757. + Visovac, 1829.)

45. Puljić O. fra Luka, (Karalić, 1760. + Miljevci 1814.)

46. Radić – Bobelj O. fra Petar (Drinovci, 1733. + Visovac, 1815.)

47. Radić – zvan Bobelj - O. Fr Petar (Drinovci, 1733.; + Visovac, 1815.)

48. Samac O. fra Jure (Brištani Gornji, 1853. + Stankovci, 1917.)

49. Samac O. fra Šime (Brištani, 1946.)

50. Samodol O. fra Frane (Brištani Donji, 1749. + Knin, 1804.)

51. Samodol, O. fra Frane (1936.)

52. Simetić fra Ilija (Miljevci, + Visovac, 1719.)

53. Skočić O. fra Andrija (Nos – Kalik, 1737. + Visovac 1771.)

54. Šimetić fra Ilija (Miljevci; svečano zavjetovan na Visovcu, 1719.)

55. Šimić – Biladin O. fra Ivan (Brištani, 1738. + Karin, 1783.)

56. Šušić O. fra Blaž (Brištani, 1715. + Visovac, 1782.)

57. Vranković (- Franković) O. fra Mijo (Širitovci – Kaočine, 1770. + Visovac, 1818.) Bio lector theologiae, definitor, tajnik provincije te provincijal Albanije.

 

_________

1 ... ventis contrariis frantibus in partibus Sclavoniae cum ceteris navigantibus se invenit - Toma Celano, Prvi životopis: cit. prema Karlo Jurišić, “Dolazak sv. Franje Asiškoga u Hrvatsku”, u Franjo među Hrvatima, Zagreb, str. 137.

2 J. A. Soldo, “Franjevačka provincija Presv. Otkupitelja Split”, u Franjo među Hrvatima, 152.

3 A. G. Matoš, Feljtoni, impresije, članci (Sabrana djela, XVI), Zagreb, 1973., str. 130-131.

4 Spomen-knjiga Franjevačkoga gimnazija u Sinju: k proslavi 50-godišnjega njegova obstanka: (12. prosinca 1854. - 12. prosinca 1905.), Sinj 1905., str. 15-16.

5 Isto, str. 25-26. „Neka kaže neprestrana povjestnica, što su bili Franovci u Dalmaciji, što su učinili za katoličku vjeru i hrvatsku domovinu” (isto, str. 27).

6 Isto, str. 57.

7 Bibliografi ju njegovih tiskanih radova i onih u rukopisu objavio je K. Kosor, u: Kačić, 5(1973.), str. 84-91.

8 “Odziv” “Pozivu”, u La Dalmazia cattolica, VIII(1877.), br. 5.

9 Usp. Prijatelju popu M. I. (otvoreno pismo III), u La Dalmazia cattolica, VIII(1877.), br. 8.

10 Prijatelju popu M. I. (otvoreno pismo II), u La Dalmazia cattolica, VIII(1877.), br. 7.

11 Puk i napredak današnje slobode, u La Dalmazia cattolica, VIII(1877.), br. 42.

12 Naša mladež i današnja prosvjeta (I) , u La Dalmazia cattolica, VIII(1877.), br. 48, str. 433.

13 Naša mladež i današnja prosvjeta, u La Dalmazia cattolica, IX(1878.), br. 1.

14 Il smo ljudi, il nešto drugo? , u La Dalmazia cattolica, VIII(1877.), br. 44.

15 Naša mladež i današnja prosvjeta (I) , nav. dj.

16 Spomen-knjiga..., str. 97.

17 Svećenik i obća pogibio, u La Dalmazia cattolica, VIII(1877.), br. 46.

18 Necrologium, rukopis u Arhivu samostana na Visovcu, str. 3.

19 Što trebuju Redovnici i njihove Zadruge?, u La Dalmazia cattolica, VI(1875.) br. 9, str. 70.

20 Necrologium, nav. dj.

21 Svećenik i obća pogibio, nav. dj.

22 Župe, rukopis u Arhivu samostana na Visovcu, str. 30. Od literature o Baćiću izdvajamo: S. Petrov: O. Petar Krstitelj Baćić, u Vedre hrvatske duše, 1(1922., str. 293-302; K. Kosor: O. fra Petar Krstitelj Baćić (s bibliografi jom), u Kačić, 5(1973.), str. 55-91.

23 Hrvatske straže, Serafi nskog perivoja, Vrhbosne, Bogoslovske smotre, Naše misli, Katoličkog lista, Jadrana, Luči, Gospe sinjske, Acta Ordinis fratrum minorum, Katoličkog tjednika, Collectanea Franciscana Slavica.

24 Bibliografi ju mu je sabrao Krsto Kržanić u Mp. O. Petar Dr Grabić 188.2-1963.; životne crtice i glavnija djela, Split 1964., str. 101-107). Od samostalno objavljenih djela radi uvida u raspon tema kojima se bavio spominjemo samo: Velika cijena znanstvenih zabluda (1911.); Svećenik i žena (1928.); Lurdsko čudo (1933.); Sv. Ante Padovanski, ispovjednik-franjevac (1962.), a kao provincijal objavio je i više okružnica subraći.

25 Preokret u prosuđivanju skolastike, u Hrvatska straža 10 (1911.), str. 267.

26 Kant i Duns Skot, Hrvatska straža 12 (1914.), str. 276.

27 Važnost moderne kritike, Hrvatska straža 7 (1909), str. 471.

28 Velika cijena znanstvenih zabluda, Hrvatska straža 8 (1910.), str. 262.

29 Osvrt na psihofi zički paralelizam, Hrvatska straža 11(1913.) str. 453-366.

30 Nova revija 6 (1927.), str. 111-123.

31 Majka Božja u objavi i životu, Nova revija 10 (1931.), str. 355-362. Kao urednik ovaj jubilarni broj posebno je posvetio Majci Božjoj o 1500. obljetnici Efeškog sabora, na kojem je svečano potvrđeno Marijino božansko majčinstvo; usp. “Sermo de Immaculata Conceptione”, u Acta Ordinis fratrum minorum, 46 (1927.), str. 282.

32 Usp. Frane Franić, Posmrtni govor, u: Mp. O. Petar Dr Grabić, nav. dj., str. 86.

33 Petar Čapkun-Delić i Ivan Jurić, Grabićeva kolonija u Rimu, u: Mp. O. Petar Dr Grabić - nav. dj., str. 49.

34 P. K. Baćić, Kratka povijest Franovačkoga samostana Visovca na rijeci Krci, Arhiv samostana Visovac, sig. 74, str. 367-368.

35 God. 30, br. 49.

36 20 lipnja 1917.

37 Svjedočanstvo fra Jurina sluge Luke Perice napisano oko 1890. Slično o njemu svjedoči i P. K. Baćić, koji je glagoljicom lapidarno zapisao: “Ja njegov mišćanin, osobiti prijatelj za više od trideset godina dolazio sam k njemu na praznike, dokle sam bio učitelj i duhovnik u Sinju. Nisam opazio da je igda ofi cije ostavio, ili pripovid svecem. Držao je katehetiku - Narod je poučavao, opominjao karao, vadeći poroke - Pučkom blagajnom u Stankovcim mnogo je dobra učinio - Requiescat in pace!” (Kratka povijest Franovačkoga samostana Visovca, nav. dj., str. 368).

38 Podatci se donose uglavnom prema Baćićevu rukopisu Necrologium i popisu objavljenu u listu Miljevci, god. 2 (1978.), br. 1, str. 10-11.